PALUBA
March 28, 2024, 09:49:19 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Za sve probleme prilikom registracije obratite se mailom na brok@paluba.info
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 [9] 10 11 12 13 14 15   Go Down
  Print  
Author Topic: Snajperisti  (Read 222878 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #120 on: October 12, 2012, 10:43:07 pm »

Matthäus Hetzenauer

Matthäus Hetzenauer, rodjen 23.12.1924.g. u Tirolu, Bio austrijski snajperista u 3.brdskoj diviziji na istocnom frontu u II sv.ratu. sa 345 potvrdjenih likvidiranih  protivnika.Pogodio je uspesno metu sa 1100 metara. Odlikovan Viteskim krstom. Hetzenauer je bio zarobljen od strane sovjetskih trupa 1945.g. i proveo je 5 godina u sovjetskim logorima. Umro umro 03.10.2004.g. nakon nekoliko godina pogorsavanja zdravstvenog stanja.


* Matthäus Hetzenauer.jpg (9.98 KB, 183x275 - viewed 1480 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #121 on: October 12, 2012, 10:44:26 pm »


Friedrich Pein

Friedrich Pein (20. 10.1915 - 14. 02. 1975) bio je poznati austrijski snajperista nemacke vojske u II sv.ratu. Njegov prvi snajperski zadatak je izvrsio u 12.ceti Gebirgsjägerregiment 143, sluzeci u SSSR. Povodom 200 pogotka  1945.godine nagradjen je Gvozdenim krstom. Tokom rata je bio tri puta ranjen, pre nego sto je zarobljen i drzan u SSSR kao ratni zarobljenik.


* Friedrich Pein.jpg (30.35 KB, 342x500 - viewed 399 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #122 on: October 12, 2012, 10:45:29 pm »

Bruno Sutkus

Bruno Sutkus (lith. Bronius Sutkus,14. 05. 1924 - 29. 08. 2003) bio je litvansko-nemacki snajperista u 68.pesadijskoj diviziji nemacke vojske na Istocnom frontu u II sv.ratu sa 209 potvrdjenih likvidiranih  protivnika. Rodjen je u Kenisbergu, Istocna Pruska. Njegov otac je bio Litvanac, sto je znacilo da Sutkus nije imao automatski nemacko drzavljanstvo, vec je smatran naturalizovanim Nemcem. Obuku za snajperistu savladao je 1943.g. na snajperskoj skoli u Viljnusu, a zatim je dodeljen 196.grenadirskom puku 68.pes.divizije. U januaru 1945.g. postaje instructor u snajperskoj skoli. Krajem rata bio je zarobljen od strane sovjetskih vlasti sa falsifikovanim dokumentima i navodno surovo mucen od KGB-a, jer su sumnjali da je nemacki snajperista. Deportovan je na prisilni rad u Sibir.Nakon raspada SSSR, prihvata litvansko drzavljanstvo, ali 1994.g. dobija sertifikat nemackog i 1997. se seli u Nemacku.


* Bruno_Sutkus.jpg (20.23 KB, 320x500 - viewed 374 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #123 on: October 12, 2012, 10:46:41 pm »


Helmut Wirnsberger

Helmut Wirnsberger je nemacki snajperista 3.brdske divizije na Istocnom frontu II sv.ratu, i zaduzen 64 za ubistva. Wirnsberger je poslat na Istocnom frontu u septembru 1942.g., nakon snajperske obuke  u Seetaler Alpen-u. Sa sobom je uvek nosio Mauzer K-98 i Walther G43.
Posle ranjavanja prekomandovan je da obucava snajperiste.


* Helmut Wirnsberger.jpg (26.13 KB, 250x367 - viewed 290 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #124 on: October 12, 2012, 10:50:22 pm »


Erwin König

Erwin König i Heinz Thorvald su imana nemackih snajperista koje je “navodno” likvidirao sovjetski snajperista Vasilij Zajcev, tokom bitke za Staljingrad. Zajcev u svojim memoarima tvrdi da je nadmetanje trajalo tri dana u rusevinama Staljingrada, I da ga je pogodio nakon odsjaja puske Königa. Navodno je po dokumentima pronadjenim kod njega identifikovan kao vodja snajperske skole u Berlinu. U Centralnom muzeju oruzanih snaga u Moskvi postoji puska koja je navodno pripadala nemackom snajperisti koji se zvao Ervin Konig, ali u nemackoj kadrovskoj evidenciji negiraju da je postojao snajperista pod imenom Konig ili König.

Americki pisac Dejvid L.Robins koristi ime Hajnca Torvalda u svom romanu iz 1999.g. „Rat pacova“. Ova prica odslikava Torvalda (Konig) kao SS-Standartenführer  koji je prvobitno instruktor Wermahta na podzemnom komandnom mestu u Zossenu. Medjutim osim nekoliko SS oficira divizije koja se borila u Staljingradu, negira se postojanje snajperiste tako velikog cina.


* major Erwin König-2.png (109.59 KB, 396x245 - viewed 1530 times.)

* major Erwin König-1.png (139.6 KB, 262x377 - viewed 307 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #125 on: October 12, 2012, 10:54:26 pm »


Sad da predstavim i najpoznatije ruske muske snajperiste!

Василиј Зајцев
 
Василиј Григорјевич Зајцев (рус. Василий Григорьевич Зайцев; 1915 — 1991) совјетски снајпериста који је током Великог отаџбинског рата за време Стаљинградске битке, у периоду од 10. новембра до 17. децембра 1942. године убио 225 немачких војника и официра и њихових савезника (укључујући и 11 непријатељских снајпериста). Херој Совјетског Савеза и почасни грађанин града-хероја Волгограда.

Рођен је 23. марта 1915. године у селу Јеленинскоје које се налази на уралским планинама. Одрастао је у сеоској породици у којој је и научио вештину стрељаштва. Иако многи мисле да је Зајцева обучавао његов деда он је подучаван од оца, ловећи дивљач на Уралима. Користећи пушку Мосин-Нагант модел 1891 стекао је знања у области гађања далеких и покретних мета без оптичког нишана.
Основну школу је завршио у родном месту, а средњу школу у Чељбанску. Године 1930. је завршио Грађевински факултет у граду Магнитогорску. Од 1937. године служио је војску у Тихоокеанској флоти, где је радио као писар у артиљеријском одељењу. Након студија на Војно-пословној школи постављен је за шефа финансијског дела Тихоокеанске флоте у заливу Преображења. На овој функцији га је и затекао почетак Великог отаџбинског рата, јуна 1941. године.

У лето 1942. године, после пет молби, коначно је био одобрен захтев подофицира Василија Зајцева да буде упућен на фронт. Септембра 1942. године, заједно са осталим војницима из Тихоокеанске флоте, Зајцев је дошао у Стаљинград где је распоређен у 1047. пешадијски пук 284. пешадијске дивизије 62. совјетске армије. Пошто се налазио на дужности курира и везисте на источној обали Волге, мало је фалило да уопште не учествује у директним борбама за Стаљинград.
Када су војници 13. гардијске дивизије генерала Александра Родимчева 14. септембра 1942. године кренули у крвави прелазак Волге на западну обалу исте међу њима се нашао и Зајцев. По приспећу елиминисао је неколико немачких митраљезаца и био уочен од старане једног политичког комесара. Због исказаног умећа и прецизности додељена му је снајперска пушка. Родицевљеви војници су отишли да бране Мамајев Курган, а Зајцев је остао у порушеном граду. До 10. новембра убио је 32 непријатељска војника и постао „пропагандна бомба“ која је немачки морал још више урушила. Занимљивост је да је код већине својих мета Зајцев сакупио плочицу војника и тиме доказао број погодака. За само два месеца убио је преко 200 немачких војника (по неким проценама укупно током битке за Стаљинград је убио преко 300 немачких војника и официра). Следећи његов пример повећавао се број снајпериста. Он лично је охрабривао и подучавао снајперисте и основао школу за исте. По неким проценама његови ученици су елиминисали преко 3.000 немачких војника у Стаљинграду. Јануара 1943. године повредио је очи активирањем против-пешадијске мине. Професор Владимир Филатов је успео тешком и дугом операцијом да отклони последице и Зајцев се вратио у строј.
Поред Стаљинградске битке, Зајцев је учествовао и у борбама у региону донбаса, у бици код Дњепра, борбама у близини Одесе и Дњестра. Крај рата маја 1945. године дочекао је са чином капетана у болници у Кијеву.

Непосредно по завршетку рата био је инструктор за снајперисте у Минску, али је убрзо после тога демобилисан и преселио се у Кијев. Био је командант Печерског округа. Завршио је дописне курсеве на Свесавезном институту за текстилну и светслосну индустрију и постао инжењер. Радио је као директор инжењеријског постројења и директор фабрике одеће „Украјина“. Објавио је књигу, својеврстан дневник, „Белешке снајперисте“ у којој је забележио своја кретања и акције. Акције и снајперске технике се и дан данас изучавају на Руској војној академији, па чак и на Вест Поинт-у.

Василиј Зајцев умро је 15. децембра 1991. гоидне (десет дана пре званичног распада Совјетског Савеза). Иако је његова лична жеља била да буде сахрањен у меморијалном комплексу на Мамајев Кургану у Волгограду, првобитно је сахрањен на Војном спомен гробљу у Кијеву. Године 2005. поводом 60-годишњице Победе над фашизмом, супруга Вислија Зајцева - Зинаида се обратила руководству града Волгограда са молбом да испоштују последњу жељу њеног супруга и његове посмртне остатке пребаце на Мамајев Курган. Ова молба је испуњена и 31. јануара 2006. године посмртни остаци Василија Зајцева су пренети и са највишим војним почастима сахрањени у меморијалном комлексу на Мамјев Кургану. Сахрањен је у близини гробова пилота и двоструког Хероја Совјетског Савеза Василија Јефремова и председника Комитета за одбрану Стаљинграда Алексеја Чуианова. Гроб Василија Зајцева налази се у близини споменика на којем се налази знаменита фраза самог Зајцева - „Иза Волге за нас није било земље“ (рус. За Волгой для нас земли нет).


Указом Президијума Врховног совјета СССР-а од 22. фебруара 1943. године млађи поручник Василиј Зајцев је „за своју храброст у борби против нацистичких окупатора“ добио звање Хероја Совјетског Савеза. Поред овог највишег почасног звања у СССР-у, Зајцев је одликован и са Орденом Лењина, два Ордена црвене заставе другог степена и Орденом Отаџбинског рата првог степена.
Такође је и носилац великог борја совјетских медаља, међу којима су: Медаља за одбрану Стаљинграда, Медаља за борбеност, Медаља за победу над Немачком у Великом отаџбинском рату 1941-1945.
Указом Градског совјета народних депутата Вологограда од 7. маја 1980. године за посебне заслуге приликом одбране града и разбијањаа немачко-фашистичке војске током Стаљинградске битке Василију Зајцеву додељено је звање „почасног грађанина града-хероја Волгограда“.

Василиј Зајцев је био познат по томе што је у акцији најчешће учествовао сам. Развијао је специјалне и детаљне планове распореда снајпериста које је обучавао да би могли да покрију што већа пространства. Саветовао је снајперисте да пуцају прецизно један метак-смртоносни погодак. То је допринело томе да се не зна где Зајцев дејствује тако да ниједан немачки војник није био сигуран. Крајем октобра му се придружује и Куликов, још један одличан совјетски снајпериста. Овај тандем је задавао муке командној структури немачке 6. армије пуна два месеца.

За разлику од осталих совјетских снајпериста, Зајцев је практиковао дубоки продор у непријатељску позадину. Користећи се канализацијом, рушевинама а често и мраком, залазио је и по три километра у непријатељску позадину и вребао мете. Укопавши се у рушевине, крш и лом који је прекривао Стаљинград могао је да чека сатима да му се на нишану појави немачки официр. Имао је обичај и да не мења положај после паљбе тако да немачки војници нису могли да га открију по покретима и повлачењу. Највише убистава је постизао у рану зору када је Сунце заклањало чист видик немачким војницима.
Иако је био инструктор многим снајперистима често је командовао целом четом истих и добијао наређења која места да брани. Када би се појавила 2 до 5 снајпериста цела немачка чета би била заустављена. Када би се појавио са комплетним саставом комплетан немачки напад би стао. Лично је заслужан за одбрану фабрике „Црвени Октобар“ где је провео неколико дана на највишем месту у том делу града, на димњаку фабрике.

Око Зајцева круже многе приче и дан данас, многе непотврђене. Једна од њих је елиминација немачког инструктора сјапериста из Зосена мајора Хајнца Торвалда. По тим причама он је лично послат да би убио Зајцева али га је Зајцев после вишедневног надмудривања елиминисао. По речима Зајцева, после вишедневног маневрисања и избегавања његов колега Куликов је успео да намами Торвалда уз помоћ чувене технике штап-шлем: на штап је ставио шлем, подигао га док је Зајцев осматрао и када је шлем добио погодак Куликов је завриштао као да је погођен. Зајцев је тада уочио Торвалдову главу који се придигао испод гомиле лима да осмотри погодак и убио га. Биле приче тачне или не Зајцев је предао у музеј оптички нишан снајперисте кога је елиминисао. Торвалдов оптички нишан, наводно најомиљенији Зајцевљев ратни трофеј, изложен је у Музеју оружаних снага у Москви. Овај наводни двобој двојце чувених снајпериста приказан је у холивудском филму „Непријатељ пред вратима“. Постоји још једна контроверза која је брзо разбијена, по којој је Зајцев само плод пропаганде и по којој он нема више од 20 погодака током целе битке. Међутим то је побијено тако што су показана плочице убијених немачких војника којих има преко 150. Током битке за Стаљинград истакао се још један руски снајпериста по надимку Зикан који је убио 224 немачка војника и чији идентитет није познат.


* Vasilij Zajcev.jpg (27.36 KB, 227x284 - viewed 1741 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #126 on: October 12, 2012, 10:55:18 pm »

Mikhail Ilyich Surkov

Mikhail Ilyich Surkov (Russian: Михаил Ильич Сурков) bio je sovjetski snajperista tokom II svetskog rata. Prema sovjetskim izvorima, Surkov je sa 702 potvrdjena pogotka bio najefikasniji snajperista II sv.rata, na evropskim prostorima. O njemu se malo zna. Spekulise se da je toliki broj potvrdjenih pogodaka samo plod sovjetske propaganda. Navedeni podatak nije ni potvrdjen a ni demantovan.



* Mikhail Ilyich Surkov.jpg (10.08 KB, 180x259 - viewed 1497 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #127 on: October 12, 2012, 10:57:20 pm »

Ivan Sidorenko

Ivan Mikhaylovich Sidorenko (руски: Иван Михаилович Сидоренко) rodjen 12.09.1919.g. bio je oficir Crvene armije za vreme II sv.rata. Bio je jedan od najboljih snajperista u rat, sa preko 500 potvrdjenih likvidiranih  protivnika. Iako je bilo snajperista medju Crvenom armijom koji su imali isto ili vise pogodaka, Sidorenko je bio posebno cenjen od svojih nadredjenih po svojoj vestini u obuci snajperista. Kao i kod mnogih drugih snajpesrista, Sidarenkovo omiljeno oruzje je bila Mosin Nagan puska sa optickim nisanom.
Rodjen je kao seljak u mestu Chantsovo. Zavrsio je deset razreda skole, a kasnije je studirao na Penza umetnickoj akademiji. Godine 1939. Napustio je studiranje i odmah bio regrutovan u Crvenu armiju i upucen na obuku u pesadijsku skolu na Krimu. 1941.g. ucestvovao je u borbama za Moskvu, kao mladji porucnik u minobacackoj ceti. Tokom bitke, dosta vremena je proveo u izvidajanju, a njegov lov na neprijateljske vojnike toliko uspesan da su naveli njegovog komandanta dag a rasporedi na obuku strelaca. Sidarenko ih je prvo ucio teoriji taktike,a nakon toga ih je licno vodio u borbene misije. U medjuvremenu je postao pomocnik komandanta 1122.pesadisjkog puka na Baltickom frontu. Iako je njegova primarna uloga bila obuka snajperista, povremeno je licno ucestvovao u borbi kako bi svojim vojnicima podizao moral i borbeno iskustvo. U jednoj misiji sam je unistio tenk i tri teska motorna vozila, koristeci zapaljivu municiju. Ovi “izleti” na prvu borbenu liniju doveli su do toga da je Sidarenko 1944.g. u Estoniji tesko ranjen. Oporavak je trajao do kraja rata. Dana 04.06.1944. proglasen je herojem SSSR. Nakon toga Sidarenku je zabranjeno angazovanje u borbama, prevashodno zbog njegove sposobnosti nastavnika. Krajem rata Sidarenko je s”skupio” skoro 500 potvrdjenih pogodaka. Uspesno je obucio oko 250 snajperista. Dobio je cin majora i uvazavanje da je najuspesniji sovjetski snajperista II sv.rata.
Nakon zavrsetka rata, Sidarenko se povukao iz vojske, nastanio u Celjabinskoj oblasti na Uralu, gde je radio kao poslovodja u rudniku uglja.



* Ivan Sidorenko.jpg (52.07 KB, 284x465 - viewed 456 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #128 on: October 12, 2012, 11:03:09 pm »

Predstavicu najpoznatije "zenske" snajperiste iz II svetskog rata!

Najvise ih je bilo sa prostora SSSR (o cemu ce biti reci u narednim postovima), ali prvu cu predstaviti cehoslovakinju Mariu Lastovecku (po dostupnoj mi literaturi jedinu iz ondasnje Cehoslovacke)!

Marie Ljalková-Lastovecká

Marie Ljalkova Lastovecka rodjena je 03.12.1920.g. u Horodenki, u Ukrajini u porodici ceskog porekla. Studirala je na Industrijskoj skoli u Stanislavovu, a zatim radila kao traktorista u kolhozu. U martu 1942.godine, nakon zavrsenog medicinskog kursa  regrutovana je u 1.cehoslovacki bataljon u SSSR. Nakon otkrivanja streljackih karakteristika poslata je u skolu za snajperiste. Bila je prva cehoslovakinja koja je kao snajperista ucestvovala u borbama za Sokolov i kasnijim borbama u Ukrajini. Sa potvrdjenih 35 pogodaka vracena je u medicinsku jedinicu u leto 1944.g. gde je sa 1.cehoslovackim bataljonom ucestvovala u borbama za oslobodjenje Cehoslovacke. 1945.g.bila je na celu saniteta 1.tenkovske brigade. Kasnije 1947.g. zavrsava vojno medicinske skole i biva unapredjena u oficirski cin. Nakon pada komunizma biva unapredjena u cin pukovnika. Sada kao pensioner zivi u Brnu.



* Marie Ljalková-Lastovecká-3.png (168.7 KB, 229x332 - viewed 308 times.)

* Marie Ljalková-Lastovecká-7.png (94.57 KB, 243x340 - viewed 429 times.)
« Last Edit: October 12, 2012, 11:17:45 pm by vitez koja » Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #129 on: October 12, 2012, 11:07:58 pm »


Najpoznatije "zenske" snajperiste iz II svetskog rata su bile sa prostora SSSR-a !




Kada je poceo rat, mnoge zene su pokusale da pristupe regularnoj vojsci, ali su odmah odbijene i poslate u civilnu odbranu. Velika vecina nije bila zadovoljna ovim statusom. Zelele su da aktivno sluze u odbrani svoje otadzbine. Kopale su protivtenkovske rovove ili pomagale da se dovuku namirnice do Moskve u pocetku rata, da bi kasnije pocele da se prijavljuju za medicinske sestre koje sluze u aktivnim borbenim jedinicama. Ranjenike bi odvukle sa vatrene linije u obliznje skloniste i pruzile im prvu pomoc. Zvali su ih Milostivim Adjelima.

Veliki broj je sluzio i u avijaciji. Najcesce bi dobijale jurisne avione i napadale nocu. Nemci su ih zvali Nocne Vestice i one su sa zadovoljstvom primile taj nadimak. Bile su vrlo uspesne u izvodjenju svojih zadataka, ali je mali broj uspeo da udje u lovacke odrede. Sveukupno, bilo je 21 Herojine Sovjetskog Saveza, samo iz avijacije. Ukupno ih je sluzilo preko 800 000 tokom celog rata.

Rusi su u Crvenoj armiji pocetkom 1943 samo zena snajperista imali preko 2000, 500 ih je na kraju prezivelo rat.

Rusi su naime prvi praktikovali snajperistu u sastavu pesadijskog voda (svaki vod je imao svog snajperistu) dok su druge zemlje u to vrijeme imale jednog formacijskog snajperistu tek u sastavu bataljona....

Osim ovih snajperista koji su bili deo osnovnih jedinica poznate su i iskljucivo snajperske brigade kao deo strateske rezerve "Glavne komande" (RVGK - Rezerv Verkhovnogo Glavnokomandovaniya)... sa njima je raspolagala iskljucivo "Glavna komanda" i po potrebi je u borbu na kriticnim mjestima ubacivala vodove, cete pa cak i cele bataljone sastavljene iskljucivo od snajperista...

Tokom II sv.rata zvanje istaknutog snajperiste dodeljeno je 261 crvenoarmejcu sa preko 50 potvrdjenih pogodaka. Po dostupnim podacima 438.335 lica Crvene armije je proslo snajpersku obuku. U proseku je najmanje jedan snajperista bio u pesadisjkom vodu i jedan u izvidjackom vodu ukljucujuci i rezervu, pa cak i artiljerijske jedinice.

Posle rata, vrlo mali broj je ostao u vojsci. Okolina ih je, jednostavno, smatrala nepozeljnim. Ipak, mora se odati najveca pocast ovim zenama.

Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #130 on: October 12, 2012, 11:10:06 pm »

Lyudmila Pavlichenko

Ljudmila Mihailovna Pavlicenko (Людмила Михайловна Павличенко) 12.07.1916.-10.10.1974.g., je bila sovjetski snajperista za vreme II sv.rata kojoj se pripisuje 309 potvrdjenih meta. Smatra se najuspesnijim zenskim snajperistom u istoriji.

Rodjena je u mestu Bila Tserkva, ali se u 14-toj godini sa porodicom seli u Kijev. Tamo se pridruzuje lokalnom streljackom klubu i trenira dok istovremeno radi u Kijevskoj vojnoj fabrici.Kada je Nemacka zapocela napad na SSSR, Pavlicenkova je bila na cetvrtoj godini istorije na Univerzitetu u Kijevu. Bila je medju prvim dobrovoljcima koji su se javili regrutnim kancelarijama i trazila da ide u odbranu otadzbine, prevashodno u jedinicama pesadije. Dodeljena je 25.pesadijskoj diviziji, gde joj je ponudjena duznost medicinske sestre, sto je odlucno odbila. Uporna, s obzirom da je trenirala streljastvo postaje snajperista. Njene prve dve potvrdjene mete su u blizini mesta Beliaievka, realizovane poluautomatskom puskom Tokarev SVT-40 sa 3,5 incnim optickim nisanom.
Ljudmila Pavlicenko se borila oko dva i po meseca u blizini Odese, gde eliminisala 187 neprijateljskih vojnika. Kada su Nemci ostvarili kontrolu nad Odesom, njena jedinica se povlaci ka Sevastopolju na Krimsko poluostrvo, gde se bori vise od osam meseci. Dobija cin porucnika. U maju 1942.godine, vec ima potvrdjnih 257 ubistava nemackih vojnika.
Zvanicno je potvrdjeno da je tokom II sv.rata imala 309 elininisanih neprijateljskih vojnika, od cega 36 neprijateljskih snajperista. U junu 1942.g. Ljudmila Pavlicenko je ranjena minobacakom vatrom, izvucena je iz borbe i za manje od mesec dana se oporavila od zadobijenih rana.

Radi propaganda Ljudmila Pavlicenko je nakon toga poslata u Kanadu i SAD, postajuci prvi sovjetski gradjanin koji je primljen u od strane americkog predsednika Frenklina Ruzvelta u Beloj kuci. Sa Eleonorom Ruzvelt nastupala je po SAD drzeci govore i prenoseci svoja iskustva. Na jednom sastanku sa novinarima i reporterima u Vasingtonu, bila je zgranuta pitanjima koja su joj postavljali. “Jedan reporter kritikovao je duzinu suknje moje uniforme, rekavsi da u Americi zene nose krace suknje i da ja u svojoj izgledam mnogo debelo”. Od SAD je dobila na poklon automatski pistolj a od Kanade Winchester pusku (nalazi se u Centralnom muzeju oruzanih snaga u Moskvi). Tokom posete Kanadi, zajedno sa Vladimirom Pcelincevom (snajperista) i Nikolajem Krasavcenkom (komesarom), pozdravilo ih je nekoliko hiljada ljudi na UNION stadionu u Torontu. Novembra 1942.godine, Pavlicenkova je posetila Koventri u Velikoj Britaniji, gde je pruzela donaciju od radnika Koventrija za nabavku tri rendgen aparata za Crvenu armiju.

Nakon dobijanja cina majora, Pavlicenkova se nije vratila u borbu, vec je postala instructor i obucavala je sovjetske snajperiste do kraja rata. 1943.godine dobila je Zlatnu zvezdu kao heroj SSSR.

Posle rata, zavrsila je skolovanje na Univerzitetu Kijava I zapocela karijeru kao istoricar. U period od 1945-53.g. bila je asistent u glavnom stabu sovjetske mornarice. Kasnije je bila aktivna u Sovjetskom komitetu veteran rata. Umrla je 10.10.1974.g. u 58-oj godini i sahvanjena na groblju Novodevichye u Moskvi.



* Ljudmila Pavlicenko.jpg (62.33 KB, 516x686 - viewed 413 times.)

* Lyudmilapavlichenko.jpg (62.54 KB, 348x470 - viewed 351 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #131 on: October 12, 2012, 11:13:56 pm »


Jedna jako interesantna licnost!

Roza Shanina

Roza Georgiievna Shanina je bila sovjetski snajperista za vreme II sv.rata kojoj se pripisuje 54 potvrdjenih meta, ukljucujuci 12 snajperista tokom bitke u Viljnusu. Dobrovoljno je sluzila kao strelac na liniji fronta. Saveznicke novine opisale su Shaninu kao „nevidljivi teror Istocne Pruske“. Postala je prva sovjetka zena snajperista kojoj je dodeljen Orden Slave. Shanina je poginula tokom rata u Istocnoj Pruskoj stiteci teso ranjenog komandanta artiljerijske jedinice.

Roza Shanina je rodjena u ruskom selu Jedma u Arhangelovskoj oblasti, od majke mlekarice i oca lugara, koji je od zadobijene rane u I sv. ratu ostao invalid. Roza je navodno dobila ime po Rozi Luksemburg i imala je petoro brace i jednu sestru. Osnovnu skolu (cetiri razreda) je zavrsila u Jedmi, dalje skolovanje je nastavila u selu Bereznik pesaceci dnevno 13 kilometara. Sa cetrnaest godina, protiv volje svojih roditelja nastavila je skolovanje u 200 km udaljenom Arhangelovsku. 1938.godine postaje clan Komsomola. Od 1940.godine pocinje da prima skolarinu i finansijsku pomoc od roditelja a i pocinje da radi u decjem vrticu. U toku nemacke invazije na SSSR, Shanina stiti i brani vrtic od pozara. Zbog ratne situacije Shanina toko 1941-1942.g. zavrsava skolovanje.

Nakon nemacke invazije, Shanina se sa dvojicom brace prijavljuje u vojsku. U decembru 1941.g. gine joj jedan od brace tokom opsade Lenjingrada, ona trazi od vojnih vlasti da je posalju na front, ali je odbijena. U februaru 1942.g. sovjetske zene uzrasta 16-45 godine stekle su pravo na vojnu sluzbu. U junu 1943.g. Shanina je primljena u Centralnu zensku snajpersku akademiju koju uspesno zavrsava i 02.aprila 1944.g. upucuju se u poseban zenski snajperski vod 184.pesadijske divizije. 05.aprila 1944.g., jugoistocno od Vitebska ispalila je svoj prvi metak, pri cemu je dozivela veliki sok govoreci panicno „ja sam ubila coveka“, dok je posle sedam meseci zapisala da joj je to posao i da je to njen trenutni smisao zivota.

Za svoje akcije u toku 1944.g. Roza Shanina dobija Orden Slave 3. Klase. Prema izvestaju komandanta 1138.pesadijske divizije, Shanina je u period 06.-11.04. 1944.g. eliminisala 13 neprijateljskih vojnika, a u maju jos 17, cime se potvrdila kao hrabar vojnik i precizan strelac. Nakon toga ona postaje komandir zenskog snajperskog voda. 22.juna 1944. Sovjeti su zapoceli veliku operaciju “Bargation” u Vitebsk region, snajperisti su imali zadatak da se ubacuju u pozadinu neprijatelja, ali su podrzavali i napredovanje pesadije. Shanina, uprkos zabrani, zeli jako da bude u prvoj borbenoj liniji i krsi to naredjenje zbog cega je bila sankcionisana po komandnoj liniji (oduzimanjem puske) bez izvodjenja pred vojni sud. Medjutim ona zeli da bude u stroju prvih bataljona ili u izvidjackoj ceti, pa je navodno dva puta pisala Staljinu trazeci vracanje puske. Na kraju je joj je dozvoljeno da sluzi na frontu. U periodu od 08.-13.07. Shanina i njen zenski vod ucestvuju u borbama za Vilnjus (koji je bio pod nemackom okupacijom od 1941.g.) a od 26.-28.07. ucestvuje u borbama kod Vitebska. U avgustu 1944.g. zarobljava tri nemacka vojnika…

Do 31.avgusta 1944.g. kada su sovjetske trupe dostigle do granica Istocne Pruske, broj potvrdjenih Shaninih meta narastao je na 42. U jednom danu uspela je da eliminise pet neprijateljskih vojnika!! Ipak, 12.decembra 1944.g. Shanina je od strane nemackog snajperiste pogodjena u desno rame. U svom dnevniku je napisala da nije osetila bol “rame mi je oparilo nesto vruce” a povrede nazvala “dve male rupice”, operacija je bila neophodna i ona je bila onesposobljena za borbu nekoliko dana. U svom dnevniku je navela da je dan pre u sanjala d ace biti ranjena bas na istom mestu! Krajem decembra 1944.g. dobija medju prvim zenama snajperistima Medalju za hrabrost. Dana 13.01.1945.g. sovjetske snage zapocinju Istocnoprusku ofanzivu, Shanina stize do grada Cernisevskoje, gde je prvi put videla dejstvo ruskih Kacusa, sto je i opisala u svom dnevniku. Nakon pocetka sovjetske istocnopruske ofanzive, Nemci su konsolidovali odbranu i zapocele su teske borbe. U pismu od 17.01.1945.g. Shanina istice da bi mogla uskoro umreti, jer je njen bataljon izgubio 72 od 78 boraca. U njenom poslednjem dnevnickom zapisu navodi da je nemacka vatra toliko jaka, das u sovjetski boric, pa i ona, primorani da se sklone u unutrasnjost samohodnih topova. U toku tih dejstava ranjena je u grudi stiteci teso ranjenog komandanta artiljerijske jedinice. Uprkos medicinskim naporima umire. Sahranjena je u naselju Znamensk, Kalinjingradska oblast.

Shanina je bila jedna od najboljih snajperista u svojoj jedinici, da su cak i daleko stariji i iskusniji vojnici prema njoj iskazivali veliko postovanje i uvazavanje. Njene uspehe je posebno opisao Ilja Erenburg u novinama “Krasnaja Zvezda”, a i saveznicka stampa je pisala o njoj narocito americke novine 1944-45. Ipak, ona nije obracala nikakvu paznju na svoju popularnost, cak je smatrala da je ona precenjena!

Roza Shanina je volela da pise i cesto je slala pisma roditeljima i prijateljima u rodno selo Jedmu i Arhangelsk. Tako je pocela da vodi svoj ratni dnevnik, i ako je pisanje dnevnika u tom periodu bilo strogo zabranjeno u Sovjetskoj vojci. Da bi ocuvala vojnu tajnu, ona u svom dnevniku ubijene i ranjene naziva „crni“ i „crveni“. U dnevniku je napisala da bi nakon rata volela da ide na fakultet, ili ako to nije moguce da se bavi podizanjem sirocadi. Poslednji dnevnicki zapis je od 24.01.1945.g., cetiri dana pre njene smrti. Navodi da je naisla na jak nemacki otpor i nemogucnost da puca zbog teske vatre neprijatelja. Deset dana pre svoje smrti napisala je u svom ratnom dnevniku: „ Sustina moje srece je boriti se za srecu drugih. To je cudno... Zasto je u gramatici, rec „sreca“ moze da bude u jednini? To je u suprotnosti sa njenim znacenjem, posle svega... Ako se ispostavi da treba umreti za zajednicku srecu, onda sam spremna za to“.
Posle smrti Shanine, dnevnik koji se sastojao od tri debele sveske bio je kod ratnog dopisnika Petra Molchanova, koi ga je dvadeset godina cuvao u Kijevu. Posle objavljivanja skracenog oblika u casopisu „Yunost” 1965.godine i nekih njenih pisama, on je predate Regionalnom muzeju Arhangelske oblasti.

Nakon objavljivanja njenog dnevnika, tokom 1964-65.g. u sovjetskoj javnosti je poraslo interesovanje za Rozu Georgiievnu Shaninu. Ulice u Arhangelovskoj oblasti su nazvane po njoj, u njenom rodnom selu Jedmi otvorena je kuca-muzej posvecen njoj, a lokalna skola gde se skolovala ima spomen plocu.

Godine 1985. ruski autor N. Zhuravlyov objavio je knjigu o njoj pod naslovom “Posle boya vernulas” (Povratak posle bitke). Naslov se odnosi na izgovorene reci Shanine komandantu bataljona, koji joj je rekao da se kao kurir, nakon izvrsenog zadatka odmah vrati nazad, odgovorila je “ja cu se vratiti posle bitke”.


* Roza_Shanina.jpg (17.06 KB, 340x484 - viewed 792 times.)

* Roza_Shanina,_1944.jpg (86.46 KB, 443x600 - viewed 468 times.)

* Roza-Shanina.jpg (50.02 KB, 640x903 - viewed 400 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #132 on: October 12, 2012, 11:16:35 pm »

Maria Semyonovna Polivanova

Maria Semyonovna Polivanova (Rus: Мария Семёновна Поливанова), rodjena 14.10.1922.g. u selu Nariskino, Alekseevski okrug (Tula), bila je sovjetski snajperista za vreme II sv.rata.

Zavrsila je srednju skolu i radila u istrazivackom institutu u Moskvi. Kad je poceo Veliki otadzbinski rat u oktobru 1941. borila se u borbama za Moskvu, nakon cega se prijaviljuje na kurs za snajperiste. Nakon zavrene obuke rasporedjuje se u 528.pesadijski puk, 130.pesadijske divizije. Sa svojom nerazdvojnom drugaricom Natalijom Kovshovom odgovorna je za smrt vise od 300 neprijateljskih vojnika i oficira izmedju 1941-42.godine. 

Tokom zestokih borbi u region Novgoroda, 14.08.1942.g., ostavsi bez municije, sa ostalim borcima, naoruzani samo rucnim bombama i granatama upadajuci u neprijateljske redove gine. Imala je samo 19.godina.

Maria Polivanova i Natalija Kovshova sahranjene su zajedno u obliznjem selu Korovitkino.

Posthumno je priznata kao heroj SSSR i odlikovana Zlatnom zvezdom, 14.februara 1943.g.

Ulice u gradovima Surgut i Moskva nose njeno ime.



* Marija Polivanova.jpg (66.6 KB, 467x650 - viewed 353 times.)

* Marija Polivanova-1.jpg (4.7 KB, 180x218 - viewed 1564 times.)
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #133 on: October 12, 2012, 11:19:13 pm »


Umorio sam se. Sledi jos predstavljanje vrlo interesantnih zena snajperista!
Logged
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 221



« Reply #134 on: October 16, 2012, 05:53:54 am »

Nina Lobkovskaya


Nina Alexejevna Lobkovskaja (Russian: Ни́на Алексе́евна Лобко́вская) rodjena 1925.g. sluzila je kao snajperista Crvene armiju za vreme II sv.rata i dobila cin porucnika.

Rodjena je kao najstarije od petoro dece u Sibiru. Njena porodica se preselila u Tadzikstan, nakon pogibije njenog oca Alekseja oktobra 1942.g. u bici za Voronjez.

Bila je jedna u grupi od 300 zena koje su poslate na kurs za snajperiste.
Od februara 1945.g. do kraja rata Nina Lobkovskaja je komandovala cetom zenskih snajperista koji su ucestvovali u bici kod Berlina.





* Nina Alexeyevna Lobkovskaya-1.jpg (38.83 KB, 325x498 - viewed 301 times.)
Logged
Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 [9] 10 11 12 13 14 15   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.034 seconds with 23 queries.