marinero
Prijatelj foruma
poručnik fregate
 Offline
Posts: 4 154
|
 |
« Reply #125 on: January 31, 2013, 02:46:17 pm » |
|
Tekst pokojnog Toma Grgurevica, starog bokeljskog novinara i publiciste, svojevremeno objavljen u nekom od ovdasnjih casopisa. Tomo je inace, napisao i knjigu "Podvig Sasica i Masere" kojka je pominjana ranije na ovom topicu...
Tomislav Grgurević
RAZARAČ »ZAGREB« POSLJEDNJEG DANA APRILSKOG RATA I PODVIG NARODNIH HEROJA MILANA SPASIĆA I SERGEJA MAŠERE
Ovo je hronika o onome sto se 17. aprila 1941. godine, posljednjeg dana neslavnog rata, de[avalo na razaraču »Zagreb«, jednoj od najelitnijih jedinica Flote, koji se nalazio u uvali Sveto Trojstvo u Tivatskom zalivu.
Tog dana dato je naređenje da posade napuste brodove i da se ovi, pod prijetnjom smrtne kazne, moraju neoštećeni predati u ruke neprijatelju. Izdajnički mornarički vrh brinuo je brigu kako da novom gospodaru što uredniie preda one čime je komandovao. Većina komandanata preduzimala je sve mjere da to posljednje naređenje sprovede u život.
Poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera, sa razarača »Zagreb«, nijesu poštovali ovo naredenje. Oni su umjesto sramne bijele zastave radije pošli u smrt. Digli su razarač »Zagreb« u vazduh, da ne bi nikada na njega kročili okupatori, i tom prilikorn poginuli smrću heroja.
Evo kako se odvijao taj posljednji dan na ovom brodu. Osvanulo je posljednje jutro razarača »Zagreb«. Bilo je maglovito i kišovito. Magla je prekrila i dio brda koja se strmo spuštaju sve do mora. Zaliv se kupao u izmaglici. Sivilo maskiranog broda stapalo se sa sivilom mora. Na razaraču tišina, muk neuobičajen za ratne dane.
Spasić i Mašera od svanuca su na nogama, a ko zna da li su uopšte i lijegali. Prethodne noći dugo su šetali palubom. Ko zna o černu su razgovarali. Vjerovatno o razaraču i danu koji je dolazio. Dok su pričali, u daljini se čula paljba pušaka. Lovćenskim serpentinama iz pravca Cetinja ka Kotoru silazili su kamioni. To se moglo zakljuciti po farovima koji su osvjetljavali put. Bilo ih je mnogo, jer su tada svi putevi vodili ka moru. U svitanje neki engleski avioni su napustili Boku. Tipicna slika kraja i poraza.
Mornari su bili na obali. Putem, koji je bio u neposrednoj blizini, išli su mornari i pješadinci, većinom do zuba naoružani. Kretali su se iz pravca Tivta, gdje je bio jak garnizon, i odlazili cestom koja je vodila gore ka planinama. Dežurni sa »Zagreba« je pitao:
- Kuda krećete, ljudi?
- Naredeno nam je da idemo svojim kućama.
Neki su jedva išli, ali su zato vodili konje natovarene sanducima municije i oružja. Koračali su gnjevni. duboko žaleći sto je do ovoga došlo. Usput se čulo mišljenje da su oficiri podijelili državnu imovinu i prvi otišli. Kada brod tone prvi ga napustaju miševi. Većina vojnika, a to su pretežno bili ljudi iz Crne Gore i Hercegovine, izjavljivala je da ide u brda. Vjeravali su da će uskoro početi otpor i da ovo ne može ovako svršiti«.
Uskoro su do vojnika doprli podaci da su Italijani zauzeli Budvu, Cetinje i Dubrovnik, i da sada nadiru ka Boki Kotorskoj gdje će brzo stići, jer im nika ne pruža otpor. Bilo je grupa vojnika koji su pucali u vazduh. Veselili su se okončanju rata, nesvjesni onoga što se zbilo i onoga što će ih uskoro zadesiti. Jedna grupa se dokopala alkohola. Bili su pijani, Došli su do ivice mora da se umiju. Nekima nije pošlo za rukom da se zadrže na ivici mora, nego su pali i neplanirano se okupali. Ostali ru se smijali. Došlo je do svađe, Čak se i oružje potezalo.
Sve su to gledali mornari sa »Zagreba«. Neki su tražili odobrenje da idu kući, ali još nije bilo otvorenih znakova neposlušnosti. Iznad brda Obostnik, važne osrnatračnice i naoružanog utvrđenja, dizao se stub dima. Osoblje Osmatračke stanice zapalilo je zgradu. Nijesu je htjeli predati nenrijatelju. Iz toga pravca čule su se i eksplozije.
Ljudi su znali da je kraj tu. Samo su čekali da im se saopšti cia idu kući. Onda jedno iznenađenje, koje je izazvalo zabunu. Uz bok »Zagreba« pristao je neki remorker koji je doteglio penišu sa vodom i naftom. Neki su u prvi mah mislili da se radi o pripremama za isplovljenje. Međutim, noslije kontakta sa posadom remorkera ispostavilo se da je u pitanju naknadno izvršavanje nekog »zakašnjelog naredenja«. koje nije blagovrerneno opozvano. Pometnja na svakom koraku. Ipak, neki su se još nadali da će u posljednjem trenutku Flota otploviti saveznicima.
Uskoro je motorni čamac sa »Zagreba« krenuo ka »Dubrovniku« , koji je bio komandni brod divizije u čijem su sastavu bila četiri razaraca - »Zagreb«, »Beograd«, oštećena »Ljubljana« i »Dubrovnik«. Ka »Zagrebovoj« barkasi išla je ona sa »Beograda«, a u njoj je bio i komandant »Zagreba«, kapetan bojnog broda Nikola Krizomali. On je prešao u svoj čamac i tada saopštio posadi:
- Sve je propalo. Naređeno je da posade napuste brodove i odu kućama, jer ih više nije moguće zadržavati na brodovima.
Drugi artiljerijski oficir Nikola Safonov je pitao: - Da li ćemo uništiti brod?
Komandant nije ništa odgovorio. Samo je beznadno mahnuo rukom.
Saopštenje komandanta o nužnosti napuštanja broda brzo se proširilo među posadom. Uskoro su počele ubrzane pripreme za odlazak.
Dok su se mornari pripremali za napuštanje broda, oficiri su imali sastanak kod komandanta broda. Tamo su se čula različita rnišljenja, Spasić i Mašera su bili protiv napuštanja broda. Njih su podržali još neki mladi oficiri. Tražili su od komandanta neka razjašnjenja, a ovaj nije mogao da ih da. Zabuna je bila potpuna.
Krizomali je sredinom jutra otišao do »Belog orla«, koji je bio komandni brod Flote. Nije se dugo zadržao. Sazvao je ponovo oficire na sastanak. Mornari su osjećali da se rješava nešto sudbonosno, ali nijesu znali ništa o sadržaju razgovora. Kada je završen skup, lica Spasića i Mašere govorila su sve najgore, ona su bila oličenje gorčine, bola i tuge. Šetali su dugom palubom razgovarajući. Bili su sami. Živo su gestikulirali rukama. Potom su se spuštili u kabinu komandanta. Nešte kasnije komandant je ponovo otišao na komandni brod. Krizomali se uskoro vratio.
Tada je izdato naređenje da se posada okupi na uobičajenom mjestu na pramcu. Kada su se mornari okupili i zauzeli svoja mjesta u sastavu boračkih odreda obratio im se Milan Spasić. Govorio je tiho, skrhanim glasom ali pribrano. Oči su mu bile pune suza. Rekao je, otprilike, ovo:
- Rat je završen, Jugoslavija je kapitulirala. Italijani tek što nijesu ušli u Boku. Kreću se iz pravca Budve. Uskoro će stići ovdje ...
Tada je počeo govoriti jače:
- Vi se možete iskrcati. Ponesite sve što možete! Nastojali smo da do ovoga ne dođe, ali se nijesmo predali.
Pogledao je Mašeru koji je stajao pored njega. Poslije kraće pauze je rekao:
- ZBOGOM ZAUVIJEK
Na zboru posade, koji je bio oko 9 sati i 30 minuta, govorio je komandant broda. On se popeo na rezervni komandni most, predviđen da se sa njega može komandovati u slučaju uništenja glavnog komandnog mosta, i rekao postrojenoj posadi:
- Prestala su neprijateljstva. Idite svojim kućama! Odjednom je nastao tajac. Posada se nije razilazila, čekala je jos nešto. Onda su krenuli da se razilaze.
Nemoguće je opisati tugu sa kojom je brod napuštan. Ljudi su bili svjesni teškoća koje će uskoro doći. Osjećalo se da se neće završiti na kapitulaciji. Očekivali su da će početi otpor o kojem je govorila Komunistička partija. Posada je odlazila. Kasnije su neki pali u zarobljeništvo, drugi su stupili u neprijateljske formacije, treći su dali život boreći se za slobodu, a dvojica oficira, Spasić i Mašera, samo nekoliko sati kasnije poginuli su uništavajući brod na kojem su služili.
Poslije saopstenja o napuštanju broda Spasić se popeo na komandni most. Tamo je zatekao signalistu Vida Cvjetkovica, Ovaj je rekao svom starješini da ima namjeru da ode kući kuterom i da će ponijeti nešto oružja i municije. Spasić se složio sa tim njegovim planom. Rekao je:
- Ja ću brod ureditil"
Mornari su odlazili sa broda. Neki su bili u uniformi, drugi u civilnom odijelu, treći u kombinaciji uniforme i civilnog odijela. Bilo ih je i u djelovima svojih nacionalnih nošnji u kojima su došli da služe vojni rok. Uzimane su puške i drugo oružje ali bez municije, jer Mašera nije dozvolio da se ona raznosi.
Za to vrijeme razarač se nalazio u četvorovezu u uvali Sveto Trojstvo u Tivatskom zalivu. Jedan ponton bio je veza broda sa kopnom. Na daljini od oko pola nautičke milje, u protivavionskom trouglu, bila su ostala dva razaraca - »Dubrovnik« kod ostrva Stradioti i »Beograd« kod stare ciglane u Krtolima.
Srećko Burić, sa svojim društvom, odlučio je da pođe kući, na ostrvo Ugljan, pomocu kutera sa »Zagreba«. Trebalo je prevaliti oko 250 nautickih milja.
Tada su se pojavili i ljudi iz susjednih mjesta, najviše iz obliznjeg Brdista, koji su htjeli uzeti neke stvari sa broda. Veslali su svojim malim brzim čamclrna ka brodu. Računali su da će doći do plijena. I oni su žurili. Htjeli su da preduhitre okupatorske vojnike i da spasu sto se da spasiti.
Kada je mještanima rečeno da treba da se udalje jer će razarač uskoro odletjeti u vazduh, oni su se brzo udaljili. Ta prva upozorenja nijesu bila svrsishodna, jer je priličan broj ljudi još bio na brodu i brod još nije bio miniran.
Upravo u to vrijeme jedan podoficir je počeo da priprema patrone trinitrotoluola i vrpce za potpaljivanje. On je to radio ne žureći, kao što se obavljaju svakodnevni poslovi. Krizomali je još bio na brodu. Nešte kasnije na brod je došao Mihailo Lepetić, komandant razarača »Beograd«. Tražio je kolegu. Spasić mu je odrešito naredio:
- Napuštite brod, jer na njemu nema mjesta za izdajnika!
Ovo je Krizomali čuo i pošao je u susret Lepetiću. Dva kornandanta su otišla negodujući, Spasić je viknuo za njima:
- »Zagreb neće izdatile"
OPRAŠTANJE SPASIĆA I MAŠERE SA POSADOM
Na »Zagrebu« se vidio nered na svakom koraku. Komadi odjeće i opreme bili su svuda po palubi. Ovdje se nalazila municija, oružje, cerade za topove, koji su hili u raznim položajima, nalazile su se u neredu pored njih, čalk je bilo prosuto mašinsko ulje, koje je u međuvremenu razgazeno. Još gore je stanje bilo dolje u kabinama. Prava slika propasti.
Oficiri i posada pakovali su stvari. Svi su, logično, žurili, jer je što prije trebalo napustiti brod, da ne bi pali u zarobljeništvo. Italijani su mogli stići svakog časa, Ta činjenica tjerala ih je na hitnju.
Najveći broj članova posade imao je isti cilj: što brže se udaljiti od razarača i od opasnosti zarobljavanja. Oni stariji žurili su u susret svojim dragim i milim, koje dugo nijesu vidjeli. Ostali su, opet, imali svoj razlog za odlazak.
Jedan broj članova posade žurno je tražio oružje da bi sa njim pošao kući. Mnogi su već tada razrnišljali o pružanju otpora okupatoru. Pojavili su se i mjesni partijski aktivisti koji su tražili da se oružje i municija odnose, a i sami su sklanjali ono do čega su došli. Tražili su se drugovi i prijatelji. Razmjenjivane su adrese. Kompletirale su se posade kutera koji su trebali isploviti u susret neizvjesnosti.
Dvojici oficira, Spasiću i Mašeri, nije se žurilo. Posada nije znala da su oni već odlučili da na brodu ostanu do kraja, do smrti. Bila je to njihova tajna, koju nijesu nikome saopštavali. O tome kako su izgledali ti teški trenuci opraštanja ovih starješina sa mornarima prepustimo da govore članovi posade razarača »Zagreb«.
Leopold Rozman o tome kaze:
»Sjećam se dobro tog 17. aprila 1941. godine. Pošto sam se pripremio za odlazak sišao sam u krmeni prostor da se pozdravim sa svojim starješinama. Oficiri su u žurbi pripremali prtljag i napuštali brod. Kabina Sergeja Mašere bila je namještena kao svakog dana, a u njoj nije bilo nikoga. Pred kabinom Spasića stajala su četiri mornara. Prišao im je i počeo razgovarati. Kao roditelj im je savjetovao da moraju biti vrijedni i dobri kao što su bili kod njega na brodu. Zahvalio im je na službovanju,
Usput, dok je govorio, pružio je ruku u unutrašnji dzep, izvukao novčanik i svakom dao po 1.100 dinara. Oni su zahvalili, a onda je svakom objeručke stisnuo ruku. Napuštili su prostor.
Poslije njihovog odlaska prišao sam mu. Dok smo se opraštali primijetio sam da su mu oči bile vlažne, ali je iz njih izbijala neka odlučnost koju sam kasnije shvatio. Oproštaj je bio kratak i dirljiv«.'
Nedeljko Radulović se sjeća:
»Toga dana smo brzo ulazili u brod i iznosili opremu, jer smo bili čuli da Italijani mogu stići svakog časa, Spasić i Mašera bili su na brodu. Opraštali su se toplo i ljudski sa svim članovima posade, dok je najveći dio oficira već bio napuštio brod. Kada smo izašli na kopno čuli smo da imaju namjeru da dignu brod u vazduh«,"
Milan Bifenc zapisao je u svojim sjećanjima:
»Pozvani smo na brod. Tada nam je saopšteno da idemo kuda želimo. Komandant je raspustio posadu. Odlazio sam među posljednjim sa broda. Sreo me Mašera i rekao mi da sa nekoliko mornara uzmem iz skladišta odjeće i sapuna. Tako smo i uradili. Po prostorijama je šetao Spasić, ali nam nije pomogao. Kako sam bio posljednji iz grupe, po izlasku iz oficirske prostorije, sreo me Mašera. Dao mi je svoj durbin i 1.200 dinara da ga se sjećam. Poželio mi je da se sretno vratim kući. Molio sam ga da ide sa mnom, ali je odbio.
Rekao mi je da je njegovo mjesto na brodu«,"
Uspomena Vida Cvjetkovića, jednog od onih koji su posljednji napustili »Zagreb«:
»U čamac sam bio natovario nekoliko pušaka, a kada je Spasić vidio da se mučim sa sanducima municije, koje je bilo problem utovariti jer su bili teški, prišao mi je i pomogao da ukrcam. Tada sam ga pozvao:
- Gospodine porucnice bojnog broda, završite svoj posao pa
idite kod mene kući. Što bude meni biće i vama. Planine su blizu.
Bio je dirnut ovim riječima ali je odlučno rekao: - Moram ostati i vršiti svoju dužnost do kraja! Tada sam napustio brod«."
Nikola Safonov, Mašerin pomoćnik, zapisao je:
»Vidio sam da Spasić i Mašera pripremaju eksplozivna punjenja. Pomogao im je narednik Alfedi. Na rastanku, koji je, razumljivo, bio vrlo težak, Mašera mi je ponudio da uzmem njegov durbin. To nijesam prihvatio:
- Šta će mi durbin kada je i ovako sve propalo. Više mi on nije interesantan!
Kada sam odlazio sa broda znao sam da će dići razarač u vazduh i da će oni ostati na brodu. Da li su mi to oni rekli, dali sam do takvog saznanja došao na osnovu njihovog ponašanja, sada se ne sjećam, U svakom slučaju bio sam uvjeren da će ostati na brodu, odnosno da ga neće napustiti«."
PRIPREME RAZARAČA ZA MINIRANJE
Na pitanje kada je donešena odluka o miniranju »Zagreba« nije moguće dati odgovor. To su pouzdano znali samo oni koji su tu tajnu odnijeli u smrt. Međutim, na osnovu sjećanja, ako
bi se izuzelo ono prvog oficira Ljutića, prilično tačno bismo mogli utvrditi radnje vezane za dizanje razarača u vazduh.
Već prvih dana rata, poslije izrazite pasivnosti Flote, počinje se među većinom oficira »Zagreba« formirati mišljenje o nesvrsishodnosti sakrivanja razarača i opredjeljenje da se isplovi. Izlaz je tražen u tome da se razarači, ako ne i ostali brodovi, priključe savezničkoj floti. O ovome je na razaraču raspravljano već 8. aprila. Iako nema podataka da su u tim, prvim razgovorima učestvovali Spasić i Mašera, logično bi bilo, s obzirom na njihov ugled i vrijeme provedeno na brodu, pretpostaviti da su vodili glavnu riječ. Istina, tada se još vjerovalo u Štab Flote i njegovo donošenje razumnih odluka.
Oficiri »Zagreba« ne samo da su razgovarali o isplovljenju nego su čak tražili da komandant Krizomali insistira kod komandanta Flote da ova isplovi. Oni su bili čak razradili i osnovne koncepcije ostvarenja ove zamisli.
Međutim, kada se uvidjelo da Flota ostaje pasivna a da njen Štab radi sve da brodovi ne krenu saveznicima, čini se da se većina oficira na »Zagrebu« pomirila sa takvim stanjem. Oficiri su samo vršili pritisak na admirala Domainka, komandanta Flote, da ubrza pripreme. Na ovome se završila njihova aktivnost.
U Štabu Flote od samog početka bili su se opredijelili da Flota ostane u Boki. Samo su dvije podmornice bile otišle na borbeni zadatak, ali bez bilo kakvih rezultata. Već 9. aprila, prema tvrdenju Černija, u aprilskom ratu pomoćnika načelnika Štaba Plate, načelnik štaba je na njegov predlog da se isplovi reagovao negativno.
Kasniji tok događaja je potvrdio da štab Flote i komandanti plovnih sastava i jedinica, sa izuzetkom kapetana bojnog broda Ivana Kerna, ne žele ni po koju cijenu da isplove. Osnovno je bilo sačuvati živu glavu izbjegavajući svaki rizik koji donosi rat.
Zato su svi predlozi o isplovljenju, o kojima je bilo riječi na sastancima, u štabu Flote nailazili na negodovanje. Navodimo jedan ilustrativan primjer. Komandant Kern, pošto je izrazio neslaganje sa politikom štaba Flote, poslije dolaska sa svojim brodovima u Boku bio je praktično udaljen sa sastanaka na kojima mu je po činu i polozaju koji je zauzimao bilo mjesta. Uz ovo, on je uživao veliki ugled medu mlađim oficirirna.
Razgovori o isplovljenju u štabu Flote vodeni su formalno.
Korišceni su razni neprovjereni podaci kao razlog da se čeka. Izmišljani su razlozi da se ne isplovljava. O slučaju »nesposobnosti« razarača »Beograd« kao razlogu za nemogućnost isplovljenja posebno govori Živojin Anđelić, torpedno-minski oficir na ovom broduo On kaže da je njegov komandant Lepetić »izmislio« kvar na brodu samo da bi ovaj bio izbačen iz kombinacija za odlazak.
Na sastancima su se čuli predlozi, ali gotovo svi komandanti bili su jedinstveni u stavu da ne treba isploviti i da bi to bila
prava ludost. U tom opredjeljenju oni su bili dosljedni i uporni.
Kern vrlo oštro osuđuje ovakvo opredjeljenje, a činjenica da je on, sa »Durmitorom« i »Kajmakcalanom«, doplovio saveznicima govori da su vjerovatno mogli i drugi. On je čak, zbog neprihvatanja pasivnosti Flote i načina rada u štabu Flote, bio smijenjen sa dužnosti koju je obavljao."
Moramo ukazati na činjenicu da general Velimir Terzic ukazuje na izjavu generala Dušana Simovića koji je naredio da se Flota spremi da isplovi 15. aprila i da se priključi saveznicima." Simović i u jednom poslijeratnom izvjestaju ističe da je još prije odlaska iz zemlje izdao pismeno naređenje komandantu Ratne mornarice da jugoslovenska lota ode za Grčku i pridruži se savezničkoj mornarici i da je ova direktiva 16. aprila iz Atine ponovljena šifrovanom depešom,
Kada je Kern došao u Jerusalim Simović je od njega tražio izvještaj o tome šta je sa Flotom i zašto nije izvršila njegovo naređenje.
U dostupnim materijalima o aprilskom ratu nema podataka niti sjećanja koja govore da se o Simovićevim naređenjima raspravljalo u štabu Flote. Da li je ovo naređenje uopšte stiglo? Ako je upućeno, gdje je eventualno sakriveno: da li u Komandi Ratne mornarice u Zemunu, ili se »zaturilo« u Štabu Flote? Možda ga Simović nije ni poslao?
U ovakvoj situaciji Spasiću i Mašeri ostalo je da sami, u povoljnom trenutku, pokušaju riješiti problem isplovljavanja razarača »Zagreb«. Oni su čak na tome i insistirali. Medutim, u rješavanju ovog problema sukobljavali su se sa nizom teškoća koje oni nijesu mogli prevazići bez pomoći drugih.
Odluka o napuštanju broda i sakrivanju mornara na kopnu, koja se počela primjenjivati poslije 13. aprila, na osnovu naređenja štaba Flote, imala je kobne posljedice. Jedan broj proustaški raspoloženih mornara nesmetano je napustio brod. Tada je razarač bio praktično nepokretan. Međutim, ima i takvih tvrdnji da je razarač još rano ujutro 17. aprila mogao isploviti, ali ne i poslije toga. Mornari ukazuju na činjenicu da je Spasić išao okolo da bi kompletirao posadu. Dakle, po svoj prilici, nedostajalo je ljudstva za isplovljenje.
Spasić i Mašera su stupili u kontakt sa svojim kolegama sa »Beograda« radi dogovora o isplovljenju, što znači da prije toga nijesu bili odlučili da unište razarač. Oni su čak pokušali da dovedu nove komandante, umjesto onih koji su bili na brodu, i da na taj način stvore uslove za pokret iz Boke. Dan ranije, 16. aprila, razgovarali su o toj mogućnosti. Dakle, još su vjerovali da ima izgleda za isplovljenje. Međutim, već tada ozbiljno govore o uništenju broda kao alternativi ako im ne uspije realizacija otplovljenja saveznicima. Oni ističu svoju spremnost da brod dignu u vazduh. Dakle, spremni su na sve, samo da se italijanska zastava ne zavijori na jarbolu »Zagreba«.
Događaji su ih iznenadili. Kraj je, vrlo vjerovatno, došao brže nego što su to oni očekivali. Sredinom jutra, 17. aprila, bilo je jasno da nema ništa od dovođenja Josipa Černija i Bogoslava Ernija za nove komandante razarača »Beograd« i »Zagreb«, koji bi svojim autoritetom obezbijedili isplovljenje bar ova dva broda saveznicima, umjesto pasivnih i nepreduzimljivih Lepetica i Krizomalija.
Dakle, tada su i posljednje nade za odlazak pale u vodu. Više nikakva sila nije mogla da pokrene razarač »Zagreb«, koji je znatno ranije nego ostala dva razarača ostao bez posade.
Još dok je posada napuštala brod, a bilo je to poslije 9 sati i 30 minuta, odluka o uništenju broda već je bila donesena. Spasić i Mašera se opraštaju sa mornarima na poseban način: ne pakuju kofere, a i svojim postupcima daju do znanja da će ostati na brodu. Oni jedino ističu da će uništiti razarač. Sa mornarima se toplo pozdravljaju, a na poziv da napuste brod jasno kažu da moraju vršiti svoju duznost. Dijele svoj novae koji bi im bio potreban da su mislili otići. Dakle, već tada su se bili opredijelili.
Ostaje ipak otvoreno pitanje - kada su se baš obojica opredijelili da svoju sudbinu vežu za sudbinu broda. Očito je da su brod mogli uništiti a da pri tom svoje živote ne dovedu u pitanje. Ipak, odlučili su se drugačije.
TOK MINIRANJA »ZAGREBA«
Čim je posada napuštila brod prekinuta je veza sa kopnom.
Po naredenju Spasića uklonjen je ponton pomoću kojega je bila moguća veza između broda i kopna." Nešte ranije upozoreni su žitelji Brdišta, u cijoj je blizini bio stacioniran » Zagreb « , da se sklone jer će doći do eksplozije.
Zašto je uklonjena veza sa kopnom? To je moralo da bude s razlogom. Spasić i Mašera su htjeli da se obezbijede od nenadnih gostiju. Vjerovatno su razmišljali o mogućnosti akcije neprijatelja da se brod spasi i time sačuva za okupatora."
Broj ljudi na brodu se smanjivao. Među posljednjima sa broda je otišao Nikola Safonov. Sa njim su pošli poručnik korvete Vilke i Angeli. Oni su krenuli posljednjim čamcern razarača »Zagreb«."
Još prije toga obavljene su pripreme za miniranje razarača.
Za svaki slučaj, izabrana su dva načina uništenja broda. Prvo su, uz pomoć Vida Cvjetkovića, protegli električni kabel od pramcanih municionih komora do krme, do mjesta gdje su se nalazila protivavionska oruđa. Tu je postavljena električna naprava za aktiviranje eksploziva. Kabel je na taj način spojen sa mjestom na pramcu gdje se nalazio eksploziv za unistenje broda (u pramčanim municionim komorama nalazi se posebno izgradeno mjesto gdje se smjesta eksploziv za potapanje broda). Dakle, bile su obavljene sve pripreme da se sa krme aktivira eksploziv u pramčanim municionim komorama.
Izvršene su radnje da se brod uništi i na drugi način. Mašera je, uz pomoć jednog podoficira, spajao patrone trinitotoluola sa štapinima." Taj je eksploziv postavljen između torpednih glava." Sa kopna su ljudi vidjeli kako se kreću oko mjesta gdje su bile torpedne cijevi. Pripreme su obavljali mirno i pribrano kao da rade svakodnevne poslove,"
Tako je razarač »Zagreb« bio pripremljen za uništenje.
POSLJEDNJI TRENUCI SPASIĆA I MAŠERE
Najprije ono što je izvjesno: na brodu su ostali komandant, prvi oficir, artiljerijski narednik, te Spasić i Mašera. Alfedi je pomagao dvojici oficira da pripreme razarač za dizanje u vazduh."
Upravo tada se »Zagrebu« priblizavao jedan čamac. U njemu je bio Živojin Andelić, oficir sa »Beograda«. On je, čudeći se prijevremenom otpustanju posade, vikao iz čamca:
- Gospodine kapetane bojnog broda, šta je ovo?
Krizomali na ovo nije odgovorio, jednostavno je prećuo pitanje, a potom se obratio oficiru u camcu:
- Posada je napustila brod zato smo ostali bez ručka. Molio bih vas da mi, kada se vratite na brod, pošaljete čamac ovamo kako bismo dali posude da nam donesu ručak sa »Dubrovnika«,"
Anđelić je pogledao prema Spasiću i Mašeri, koji su bili na krmi. Spasić je mirno pušio lulu i gledao. Bljedilo na Mašerinom lieu bilo je upadljivo. Nijesu pokazivali nikakvu želju da razgovaraju sa svojim drugom, niti su ga zvali na brod, kako su to ranije često činili,"
ad petoriee posljednjih na razaraču jedini je o tim trenucima pisao Nikola Ljutić, prvi oficir." Njegovo je sjećanje u biti kontradiktorno s izjavama očevidaca posljednjeg čina razarača »Zagreb«. Kako nema svjedoka koji bi mogli potvrditi ili demantovati posljednji razgovor na brodu, navodimo ga onako kako ga je zabilježio Ljutić:
»Komandant je bio potisten, On je počeo:
- Gospodo, sazvao sam vas kao najstarije pomorske oficire, da vam saopštim da su svi pokušaji za isplovljenje, nažalost, ostali bez uspjeha. Od Engleza nijesmo mogli dobiti šifre koje bi obezbijedile da engleski brodovi ne otvore vatru na nas u nemogucnosti legitimisanja." Sada treba da donesemo odluku na naš rizik i odgovornost jer moramo biti spremni na posljedice zbog odustajanja od posljednjeg telegrafskog naredenja, koje vam je poznato ...
. . . Kada je Krizomali završio svoje izlaganje obratio se meni kao najstarijem pomorskom oficiru:
- Ljuticu, kakvo je vaše misljenje?
- Ako su svi pokušaji za isplovljenje prop ali smatram da brad ne treba predati neprijatelju. Dignimo ga u vazduh, bez obzira na prijetnje prijekim sudom. To nam jedino ostaje da učinimo.
Spasić je ne čekajuci da mu komandant postavi pitanje rekao:
- To bar!
Mašera prihvaća:
- To svakako!
Krizomali je na to rekao:
- Uredu, vi Ljutiću raspuštite posadu a vi Spasiću sa Mašerom pripremite potrebno za potapanje broda«."
Ponašanje Krizomalija, po Ljutiću, u ovim posljednjim trenucima komandovanja razaračem bilo je suprotno njegovom ukupnom ponašanju tokom rata. Zato je teško povjerovati da je razarač dignut u vazduh po njegovom naređenju, odnosno uz njegovu saglasnost. Izgleda logičnije da su Spasić i Mašera već ranije bili donijeli odluku. Nameće se pitanje - zašto tom razgovoru nijesu prisustvovali drugi oficiri.
Kako su dvojica oficira ostali sami na brodu?
»U meduvremenu se vratio čamac sa »Beograda« da uzme posude za Krizomalijev ručak. Podoficir je propisano raportirao, još uvijek pazeći na propisima predviđen protokol.
- Gospodine kapetane bojnog broda ja sam došao!
On je stao uz most i čekao da dobije posude kako bi izvrsio svoj posljednji zadatak. U tom trenutku Krizomaliju su prisli Spasić i Mašera. Jedan od njih je rekao:
- Gospodine kapetane bojnog broda stapini su potpaljeni.
Napustite brod!
- Da li su potpaljeni? Dobra!
- Jesu!!!
- Idemo svi u čamac.
- Mi nećemo!
- Idite. Ne budite ludi!
Krizomali ih je tada počeo gurati silom da uđu u čamac. Oni su odbili ponovljene zahtjeve komandanta da napušte brod. Tada je jedan od niih dvojice rekao:
- Gospodine kapetane bojnog broda, gubite vrijeme - štapini su potpaljeni.
Tada je Krizomali odlučio da ode. Kormilar je pokušavao da upali motor. Medutim, nije mu odmah pošlo za rukom. Ipak, motor je proradio. Čamac se udaljavao. Na palubi je stajao Mašera, koji je čitavo vrijeme dok se čamac udaljavao, mahao rukom. Spasić je bio negdje nestao«,"
Kako je te trenutke vidio Nikola Ljutic, koji je otišao posljednjim camcem:
»Kormilar Stipe, pojavio se iza malog rta motornim čamcem na putu prema nama. Kada je bio u neposrednoj blizini krmene palube, čuo se snazan topot cokula preko zeljezne palube od pramca prema krmi gdje smo mi bili. Trčao je prvi artiljerijski sav oznojen i na izgled , pod parom'. Dok je stigao do ruba krmene palube motorni čamac, s kormilarom Stipom, bio je već dva, tri metra od krme broda. Vodnik je povikao:
- Skačite u čamac štapini su potpaljeni!
Osvrnuo sam se oko sebe i spazio komandanta koji se nećkao, kako mi se činilo, da sa te vi sine skoči u čamac. Ja sam skočio instinktivno a potom Krizomali. Naš junak raspali nemilosrdno kormilara Stipu po glavi viknuvsi:
- Vozi što čekaš!
Motor pod krmom je radio ali se čamac zakačio o konope. Ja povikah:
- Čekaj ... Spasić ... Mašera ... ?
Međutim, naš vodnik još jednom spusti svoju laku ruku na Stipinu glavu:
- Vozi!
Čamac se nekako izbatrgao iz konopa, za koje se bio zapetljao, i otkačio. Komandant je uspio da izgovori imena Spasića i Mašere ali je vodnik mirno i sa izrazom olakšanja govorio:
- Oni ne odlaze. Oni ostaju na brodu!
Nije se moglo više ništa uraditi pod ovakvim okolnostima.
Krrna visoko, štapini potpaljeni. Bilo je prekasno da se išta učini, Ni mi k njima ni oni k nama. Stipe je vozio. Naše oči bile su uprte prema „Zagrebu“. Na lijevi krmeni bok skočio je Mašera, mahnuo rukom prema nama, propisno pozdravio i nestao ...
„Činjenica da je brod potopljen električnim putem dovodi u sumnju ovu priču, ali je u potpunosti ne može isključiti jer su možda Spasić i Mašera plašili pretpostavljene potpaljenim štapinima samo da bi se što prije udaljili, kao što je to radeno tokom čitavog jutra kada su se mještani Brdišta htjeli približiti razaraču. Međutim, i druge izjave dovode u sumnju istinitost priče Ljutića,"
Na brodu su, po odlasku ove grupe ostali samo Milan Spasić i Sergej Mašera.
UNIŠTENJE RAZARAČA »ZAGREB«
Brod je potopljen aktiviranjem eksploziva u pramčanim municionim komorama. Prvo je došlo do jedne manje, a potom do dvije jače eksplozije. Kasnije je uslijedilo niz ostalih. Jedan od mornara, Vido Cvjetković, tvrdi da je lično pomogao dvojici oficira da pripreme razarač za miniranje na taj način što je postavio kablove od krme do eksploziva na pramčanom dijelu broda. Uz ovo valja istaći tvrdnju Cvjetkovića da su kocke trinitrotoluola bile postavljene uz glave torpeda.
Tokom dana, dok brod nije bio napušten, kada bi se približili ljudi iz susjednih mjesta da bi nesto odnijeli sa broda govoreno im je da se sklone jer »stapini gore«. Cilj ove prijetnje bio je da se udalje nepoželjni gosti,"
Kasnije pozivanja na navodno potpaljene štapine moglo je da ima za cilj, iako se to ne može sa sigumošću tvrditi, da se prekine svaka rasprava o ostajanju Spasića i Mašere na brod i da se svi koji ne žele da svoju sudbinu vežu za sudbinu razarača prisile da se udalje.
Posljednji minuti drame »Zagreba« mogu se rekonstruisati sa prilično vjerovatnoće, jer je sa udaljenosti od oko pola kilometra više žitelja sela Brdišta posmatralo šta se dešava na brodu. Iako su gledali sa raznih mjesta, dakle iz različitih uglova, oni su zapazili gotovo identične radnje.
Evo kako je teklo uništenje broda.
Kada se udaljio posljednji čamac, Spasić i Mašera su se rastrčali po brodu. Zatim su sišli u unutrašnjost, gdje je Spasić ostao znatno duže. Potom su se u unutrašnjosti čule slabe eksplozije. Bilo ih je više, ali je teško reći koliko."
Nešte kasnije dvojica oficira uputila su se prerna krmi, gdie su se nalazila protivavionska oruđa. Bili su u punoj ratnoj spremi. Zauzeli su brodski stav gledajuci prema Lovćenu, jedan su drugome potom skinuli oznake činova sa ramena. Zagrlili su se i snažno poljubili. Prolazili su trenuci. Oni su se opraštali međusobno, Okrenuli su se prema Lovćenu. Stali su mirno.
Jedan od njih se sagnuo. Tog trenutka odjeknula je strahovita eksplozija. Pošto su pogledi posmatraca bili upereni na one na krmi, vidjeli su kada su njihova tijela poletjela kroz vazduh."
Bile su to strahovite eksplozije. Pramčani dio broda praktlčno se otvorio cijepajuci se na dvije polovine. Letjeli su djelovi broda na udaljenost preko pola kilometra. Postolje jednog top a palo je daleko na obalu. Eksplozije su posmatrače koji su bili udaljeni vise od pola kilometra bacale u vazduh,"
Stradale su i kuće u susjednom Brdištu, naročito krovovi.
Eksplozija se čula u gotovo svim mjestima Boke Kotorske u regionu Zaliva.
Poslije detonacije digao se stub crnog dima, koji je imao izgled pečurke. Potom se zapalila nafta koja je plutala povrsinom mora. Gorjela je čitava uvala Sveto Trojstvo. Visoka temperatura izazvala je čitavu seriju eksplozija na preostalom dijelu broda, koji je, zbog male dubine, samo djelirnicno potonuo.
Otprilike poslije pola sata odjeknula je nova snažna eksplozija. Vatrom zapaljene nafte aktivirana su torpeda. Na taj način plamena stihija je i dalje uništavala neostećene djelove broda.
Uslijedila je i eksplozija vazdušnog spremista, koje je bilo ispunjeno kornprimiranim vazduhom. Pojedinačne, manje eksplozije čule su se i u naredna dva-tri dana.
Tek kada se more potpuno smirilo i isčezla vatra, olupinama bivseg razaraca »Zagreb- prisli su Italijani."
Kada je nestalo plamena i kada je vjetar rastjerao dim, na moru se ukazao stravičan prizor. Pošto je »Zagreb« u trenutku eksplozije bio na dubini malo većoj od njegovoga gaza, on je jednostavno »sio« na dno. Najveći dio olupine ostao je iznad površine mora. Pramčani dio se u eksploziji okrenuo tako da se nasao na boku broda, otprilike na sredini, gdje je nekada bio most, sa desne strane, gledajući u pravcu Brdišta, Samo neke željezne grede vezivale su ga za brod. I one su bile iskrivljene. Čudnom igrom slučaja, krmeni dio broda, koji je bio na najvećoj dubini, bio se najviše uzdigao,
Poslije onoga sto se desilo, od razarača je ostala sarno hrpa deformisanog zeljeza. Postepeno, pod vlastitom tezinom, u mulj su propadali ostaci »Zagreba«. Oni su se sve manje vidjeli.
Kasnije su dosli Italijani i poceli da rezu ostatke. Na taj nacin nestalo je sa povrsine mora i onih posljednjih olupina koje su podsjecale na slavni čin dvojice oficira.
*
* *
Podvig Sergeja Mašere i Milana Spasića snažno je odjeknuo ne samo u zemlji nego i u pomorskom svijetu. Posmrtno su im odata mnoga priznanja. Svakako najveće je Orden narodnog heroja. Njim ih je odlikovao drug Tito i na taj način ih svrstao u red najvećih junaka otpora neprijatelju.
NAPOMENE
1 Nikola Safonov, Podaci o aprilskom ratu (Rukopis u Muzeju u Piranu - kopija kod autora. Dopunska razjašnjenja dogadaja snimljena na magnetofonu. Trake u Centru za informativnu djelatnost u Tivtu. Prepis kod autora).
2 Isto.
3 Rajko Sterniša, Sjećanje na aprilske dogadaje (Rukopis kod autora).
4 Vida Cvjetković, Sjećanje na aprilske dane na razaracu »Zagreb«
(Rukopis u Zavičajnom arhivu - Herceg-Novi. Razjašnjenja snimljena na magnetofonu. Magnetofonska traka u CID - Tivat).
|
