Torpedni čamci klase "Shershen"

[ORIĆAREB]

Brod bez bakula nije brod. Nego čamac.

Zato su se zvali TČ (Torpedni čamci) no nije jih to spašavalo! Samo higijena i opet higijena! I pored toga se znalo dogodit, da su unesene na brod (čamac) kako kažeš ti  Minolovac.
Prema mojim informacijama, da jedino na Higinsima nije bilo bakula!(smarad po gorivu) O tome bi mogao više reči Jantar. Čini mi se, da je jedino on od "Palubaraca" bio na spomenutim brodovima!

Evo i našeg jednog od članova posade 17 brgade TČ-jaca. Doduše nezvaničnog, ali šta je tu je....
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[jantar]

Da, u pravu si Duje, na Higginsima nije bilo bakula iz dva razloga, jedan je navedeni, kerozin, a drugi je to sto Higginsi nisu imali ni prirucnu kuhinju, kao TC, nego se uglavnom u voznji jeo KoTC, ili je isao brod-baza, na kome se jeo topli obrok, koji su oni spremali. Na Higinsima je postojalo samo malo kuhalo, u kome se maogao spremiti caj ili kafa.

[duje]

Da, u pravu si Duje, na Higginsima nije bilo bakula iz dva razloga, jedan je navedeni, kerozin, a drugi je to sto Higginsi nisu imali ni prirucnu kuhinju, kao TC, nego se uglavnom u voznji jeo KoTC, ili je isao brod-baza, na kome se jeo topli obrok, koji su oni spremali. Na Higinsima je postojalo samo malo kuhalo, u kome se maogao spremiti caj ili kafa.

Znao sam ja, no, bolje da to potvrdi i netko ko je živio na tim brodovima! Nije svatko zlo za zlo!

[ORIĆAREB]

Evo jedne iz 1974 god u menzi Lore. Većina ljudstva je iz 17 BTČ.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

S lijeva: Bera, Marić Ivica, Beara, Poljak, Grbac Karlo, Jokić

(Grbac Karlo, naknadno ubačeno na osnovu Pecotićevog posta

[duje]

Evo jedne iz 1974 god u menzi Lore. Većina ljudstva je iz 17 BTČ.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

S lijeva: Bera, Marić, Beara, Poljak, ??, Jokić

E moj Marić, sa njime sam djelio  malu kabinu na TČ. Nenadmašni Poljak, referent za sve. Najdraži nam je bio, kad je djelio platu (dok smo još dobivali "keš"). Jokić, znam de je bio nešto za elektroniku. Onme što si stavio upitnike, neznam ni ja ime, ali znam, da je bio tehnički oficir.

[ORIĆAREB]

Evo jedne iz 1974 god u menzi Lore. Većina ljudstva je iz 17 BTČ.
S lijeva: Bera, Marić, Beara, Poljak, ??, Jokić

E moj Marić, sa njime sam djelio  malu kabinu na TČ. Nenadmašni Poljak, referent za sve. Najdraži nam je bio, kad je djelio platu (dok smo još dobivali "keš"). Jokić, znam de je bio nešto za elektroniku. Onome što si stavio upitnike, neznam ni ja ime, ali znam, da je bio tehnički oficir.

Kap Jokić je dugo godina bio glavni referent za elektroniku u Brigadi TČ, RČ i RTOP brodova. On je inače bio generacija Bore Majice.
Nažalost obojice više nema među živima kao ni Marića. Laka im zemlja Balkanska.

[ORIĆAREB]

TORPEDNI ČAMAC TČ-215  “Ivan”

Torpedni čamac TČ-215 je zadnji od četiri koja su dovežena iz SSSR-a, negde tokom 1968 god. (211,212,214 i 215). Prvi komandant na njemu je bio Stevo Jakovljević zvani Kobac. Dobar komadant i razuman čovjek. Prvom posadom i brodom komandovao je sve negde do 1971 kad je postavljen na novu dužnost. Istovremeno je počelo i naglo osipanje prve posade. Tokom 1972 god. pred vježbu “Podgora 72”, postavljen sam na dotični brod u svojstvu  poslužioca radara Baklan. Dolaskom na njega zatekao sam  sledeće članove posade:
Komadant …………………………..............…pbb Dropulić Josip
Pomoćnik K-danta…..........................nije bilo
Komandir torp./minskog .(III BO)….......zas Smiljanić Milan
Baklandžija………………………..................nije bilo
Telegrafista  (IV BO)…………….........…...zas Radović Milić
Komandir V BO…………………...............….kapetan  Markovski
Prvi motorista ……………………...........…...st.vodnik …Marić Ivica
Drugi motorista…………………...........…..…nije bilo
Električar …………………………..............….vod. I kl…..Kuzmanić Ante
Risista……………………………................…. vodnik….Benčić Mirko
Komandir II BO (topovi)……........….….….nije bilo

Brod  je sa ovom posadom i popunom iz rezervne posade koja je bila u sklopu diviziona uspješno sudjelovao u vježbi “Podgora 72” bažiravši za to vrijeme u mjestu Pučišća na otoku Braču. Tokom 1973 god. za novog komadanta dolazi por.fr Jazbinšek Zlatko.  Tih godina tokom zadnje Tršćanske krize brod učestvuje u tom zadatku i boravi svo vrijemeu mjestu Piran na sjeveru Jadrana.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Prvi komdant Pbb Stevo Jakovljević-Kobac, (crveno označen).
Telegrafista Radović Milić-Prstac (čuči zeleno označen).
Torpedista i Gl. Brodarski  Smiljanić Milan-Smiljke, (stoji zeleno označen).

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Slijeva: st.vod Radović, st.vod Smiljanić i st.vod Bera Ćiro 1974 god.

[ORIĆAREB]

Komadant TČ-215 od početka 1973 god. Jazbinšek Zlatko. Dobar komadant i razuman čovjek.
Odrastao u Zagrebačkom ambijentu. Kasnije, odlaskom iz 17 BRTČ, nastavio službu u okviru
Obaveštajnog resora. Par godina pre Balkanskog cunamija bio na službi Vojnog prestavnika
pri ambasadi SFRJ u Londonu.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ORIĆAREB]

TČ-215 za vrijeme zadnje tršćanske krize i priprema za Osimski sporazum

Završetkom II Svjetskog rata deo teritorija oko Trsta ostao je kao do kraja neriješeno pitanje između Italije i Jugoslavije. Podjeljen je na zonu A u kojoj je bio Trst sa zaleđem u većini sa slovenskim stanovništvom i Italijanima i zonu B, u kojoj je bio deo Istre do reke Mirne i slovensko primorje sa italijanskim, slovenskim i hrvatskim stanovništvom.
Ovaj teritorij sa celokupnom Istrom, Kvarnerskim otocima i deo Dalmacije dobila je Italija 1921 godine od Austro Ugarske kao ratni plijen. Londonskim ugovorom iz 1954 godine zona A priključena je Italiji, a zona B Jugoslaviji. Početkom sedamdesetih godina procenilo se da su sazreli uslovi da se to definitivno riješi i da je potrebno konačno riješiti granično pitanje sa Italijom. Presudan je bio susret ministara vanjskih poslova Giuseppea Medicia i Miloša Minića marta 1973. godine u Dubrovniku. Na osnovu priprama i pregovora za Osim (Italija) u godinama 1973-1975, a radi neuspješnih diplomatskih pregovora u Dubrovniku,  Italija je pokrenula pregovore po "drugom kanalu", tako da su države pregovarale bez svojih ministarstava vanjskih poslova.
Pregovori su se vodili u Strmolu (Slovenija), Dubrovniku, i Strunjanu (Slovenija). Poslije parafiranja sporazuma u Beogradu, države su 1975 god. u Osimu (Italija) potpisale sporazum, a 1977 i ratificirale.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Te godine, 1973, u poljeće paralelno sa početkom pregovora oko Trsta u  okviru JRM donosi se odluka o formiranju Borbeni grupa od brodova A- ešalona, tj. TČ-RČ. Prva Borbena Grupa (BG) formirana je od 2TČ i 2RČ broda. Jedan od TČ-jaca bio je i TČ-215. Prethodnih mjeseci inače na brod je raspoređen i podporučnik Gilić Zoran u svojstvu pomoćnika komadanta. Brodovi prve  BG su popunjeni u potpunoststi sa bojevim kompletom, bojeva torpeda, rakete, municija u topovima. Kompletirane su i posade i popunjene do zadnjeg člana. BG je po kompletiranju prebazirala u luku Baćine u Pločama na period od 2 mjeseca. Konstantno su bili u polučasovnoj pripravnosti. Nije se smjelo uopšte udaljavati iz luke. Nije se javljalo porodicama, niti pisalo. Poslije 10-15 dana shodno procjenama pretpostavljene komande BG se počela pomjerati prema sjevernom dijelu Jadrana. Razdvojila se,  te su TČ-jci pristali u jednu od uvala na Brijunima. Tavoreći i čekajući dalja naređenja posada je dosadu “ubijala” pomalo i pecajući, iako nismo bili baš uspješni što zbog vremena što iz razloga borbene pripravnosti, koja nam je bila u prvom planu. A onda pravac u Piran u toku noći. Sjećam se prilično prizora prilikom prilaska u gradsku luku. Prizor s mora bio je prilično jednoličan u mraku, sudeći prema svjetlima na obali. Ništa posebno nije bilo karakteristično na šta bi se moglo osloniti sem karte i lučkog svjetla na vrhu lukobrana na ulazu u luku. Sreća da je vrijeme krajnje bilo ugodno. Uplovili smi ipak bez veći problema. Bila je to nevelika gradska više lučica nego luka, sa dosta niskim lukobranom i relativno plitkim morem. Lučica puna barki i slobodnog mjesta tek toliko da dva TČ-jca mogu jedan pored drugog bočno pristati. I tu smo bogami, ostali 10-tak i više dana. Odmah drugi dan kako se situacija na državnom nivou zapetljavala tako su počeli i naleti svakodnevno i naših aviona preko tog dijela teritorija. Pristizale su i druge jedinice, motorizovane, pokretne obalske art baterije i slično. Pristigla je i ekipa diverzanata. Svakodnevno su po određenom rasporedu se spuštali u more ispod brodova kontrolišući podmorje iz opreza mogućih podmorskih diverzija. Odmah nakon prvih kontrola, naišli su na neverovatnu situaciju. Luku punu prstaca. To u svom životu nismo do tad vidjeli iako smo se svega nagledali na Jadranu. Gomile prstaca. A veliki ko ćevapi. A more čisto za ne vjerovati iako je luka. Tad smo se bez obzira na sve jade i naprezanja najeli tih školjki kao nikad. Toliko ih je bilo da je narod posle izvjesnog vremena prestao i da ih jede. Danima smo bili u stalnoj pripravnosti. Svi nužni uređaji su bili u konstantnom radu. U dva tri navrata smo i izlijetali po dobivenim informacijama prema određenim ciljevima koji su bili na italijanskoj strani, ali su se kretali prema našim teritorijalnim vodama. Sve je bilo u cijevima, sva osiguranja poskidana, samo je trebalo pritisnuti, stisnuti, okinuti. Ali bogu hvala, uvijek je prevladavao razum i vraćali smo se našim prstacima. Može li ko i da zamisli ta naprezanja nas posade u tim trenucima i danima? Može li iko ikad to nadoknaditi bilo kome za takva i slična naprezanja i napore? Vjerujte niko i nikad i sve da se hoće. I onda jednog dana, javiše da se možemo vratiti u Baćine. Giletova primjedba, slobodno interpretirana bila je, kako on inače to saopštava pola kroz usta pola kroz nos:  - U vražju babu, što ne pređoše crtu pa da im pokažemo, - a moja: - Daj Gile, militaristo ni jedan, batali se tih tvojih buba. – A onda i posle svega, ponovo u Ploče do završetka BG-a bez bilo kakvog kontakta sa porodicom ili okolinom, dok se ne završe puna dva mjeseca i ne dođe sledeća BG.

[duje]

A večera u gostioni, u Pločama, sa radio stanicom na stolu poslije povratka iz Pirana