[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
UVOD
Teški tenk M-26 Pershing je bio američki odgovor na pojavu nemačkog Tigar i Panthera. Iako je razvoj počeo dosta ranije, prioritet je dobio tek po uviđanju da lovci tenkova ne mogu ispuniti svoj zadatak sa zadovoljavajućim ishodom.
RAZVOJ
Nastanak američkih oklopnih snaga je bio pod ogromnim uticajem nemačkog Blitzkriega u Francuskoj 1940. godine. Razvitkom svoje doktrine, Amerikanci su podelili oklop u dve grupa:
1. Lovci na tenkove – zaustavljaju i presecaju proboje tenkovskih grupacije kao što su viđene u Francuskoj
2. Tenkovi - koristili bi se pre svega za brzu eksploataciju uspeha na frontu.
Takođe, podržavali bi pešadiju posebnim tenkovskim bataljonima.
Naravno, bilo je predviđeno da će američki tenkovi doći u okršaj sa protivničkim, ali to nije bio njihov primarni zadatak.
Tako je od 1942. Ulogu i „konjice“ i pešadijskog tenka preuzeo M-4 Sherman. Pešadija je nije bila baš zadovoljna sa izborom. Tako su krenuli u razvitak novog tenka, nazvanog
M-6. Iako je nekoliko primeraka prozivedeno, dalji razvoj je prekinut. Pored mehaničkih problema koji su konstantno mučili novi dizajn, tu se pojavio novi faktor – Sherman je sasvim dobro obavljao oba zadatka. Kada se prvi put pojavio u Severnoj Africi, sa svojim topom od 75 mm, bio je apsolutno uporediv sa protivničkim srednjim tenkovima. Iako je postojala opasnost od obračuna sa nemačkim Tigrom, Amerikanci se nisu previše uzbuđivali. Razlog je ležao u tome što su oni računali da će ti obračuni biti vrlo retki, s obzirom na broj proizvedenih Tigrova. I bili su u pravu, neko vreme.
Paralelno sa razvojem M-6 teškog tenka, Amerikanci su radili na teškom tenku za podršku pešadije. Tenk oznake
T-14 je razvijan za Britance u okviru Leand-Lease dogovora. Ovo je dovelo do interesovanja za razvitak domaćeg tenka iste namene. Tako je nastao
T-20.
T-20 je zamišljen kao kompaktnija verzija M-4 tenka, sa debljim čeonim oklopom. Vozilo je imalo relativno veliku brzinu za „pešadijski“ tenk, s obzirom da bi se koristilo i u oklopnim divizijama. T-20 je bio pogonjen novim Fordovim V8 motorom od 500 KS, koji je takođe predviđen za T-14 i novi M4A3. Hidraulički menjač, sličan onom kod T-6 dizajna, je takođe bio predviđen za ugradnju.
Prvi T-20 prototip je bio gotov maja 1943. Godine i bio je opremljen suspenzijom sa horizontalnim spiralnim oprugama. Prototip seriji su takođe dodati
T-22 i
T-23 modeli. Razlika je bila u tome što je T-22 koristio mehaničku transmisiju, a T-23 transmisiju na električni pogon. Armija je takođe pokazala interesovanje da se jedan od T-20 primeraka opremi suspenzijom sa torzionom polugom. Ovaj model je nazvan
T-20E3.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
T-20E3
Serija vozila T-20 je imala i motor i transmisiju montiranu u stražnjem delu tenka. Kod M-4 Shermana, transmisija je bila napred, što je uzrokovalo da se dugačka osovina „prostire“ duž tenka. Ovo je uslovilo povećanje siluete tenka, što je kod novog dizajna izbegnuto. Ovo je takođe omogućilo povećanje prednjeg oklopa. T-20, T-22 i T-23 su proveli prvu polovinu 1943. Godine na testiranju. Samo je T-23, naoružan 76 mm topom pokazao da ima potencijala za budućnost. Međutim, njega je najviše mučila transmisija. Iako je električno gonjena transmisija imala svoje predonsti nad klasičnom, mehaničkom, ona je ipak bila preskupa, pokazala se nepouzdanom a i povećavala je ukupnu masu vozila. Ovo je dovelo Armiju da se zapita da li je vredno da se upušta u serijsku proizvodnju ovako skupog dizajna. Međutim, desilo se nešto novo, što im je promenilo mišljenje smesta.
U Severnoj Africi se pojavio Tigar. Njegov 88 mm top i debeo prednji oklop su se pokazali kao više nego veliki zalogaj za Shermana (tada naoružan 75 mm topom). Kao rezultat toga na traku je stupilo sklapanje 250 primeraka T-23 tenka. Međutim, niti jedan primerak nije doživeo vatreno krštenje – kao kompletno vozilo. Armija je bila impresionirana kupolom novog tenka i njegovim topom, pa su ih montirali na šasije M4A1 i M4A3 tenka. Ova vozila su često viđala borbu. Armija je, kao i sa T-20 modelom, naredila da se napravi verzija T-23 tenka opremljena suspenzijom sa torzionom polugom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
T23E3
Izveštaji o borbama sa Tigar tenkom su razultovali u nastavku T serije: pojavili su se
T-25 i
T-26. Oba vozila su bila naoružana sa 90 mm topom. T-25 je bio opremljen vešanjem sa horizontalnim spiralnim oprugama, a T-26 vešanjem sa torzionom polugom. Pored ovoga, glavna razlika je bila u debljini oklopa: T-25 tenk je imao 76 mm debeo prednji oklop, dok je kod T-26 ta mera iznosila 102 mm. Početni modeli su imali istu transmisiju kao i T-23 (električno gonjenu), ali se ubrzo odustalo od nje i prešlo na hidrauličnu. Tako su modeli dobili oznake
T-25E1 i
T26E1. Do maja 1944. napravljeno je 40 T-25E1 i deset T-26E1 i započeto testiranje.
Ipak, tenk i dalje nije naišao na odobravanje. Računalo se da će Sherman opremljen 76 mm topom moći da izađe na kraj nemačkom opašnošću. Takođe, i dalje se insinstiralo na upotrebi lovaca tenkova i konstantno je stavljan je veto na proizvodnju Pershinga. Sve ovo je usporilo puštanje težeg i opasnijeg naslednika Shermana u proizvodnju.
Uskoro je došlo do sukoba među američkim generalima o proizvodnji novog tenka. Pristalice lovaca tenkova su radile sve da bi onemogućile da se ugradi 90 mm top i deblji oklop. Insinstirali su da u proizvodnju uđe T-25E1, ali sa 76 mm topom. Ipak, oni nisu uspeli tako je naređeno da 200 primeraka T-26E1 bude gotovo do proleća proleća 1945. Posle dodatnih pritisaka taj broj je povećan na 2000, a u proizvodnju je pušten i tenk za podršku pešadiji
T-26E2 (šasija T-26E1 sa 105 mm topom).