Prigušivači

[ML]

Ionako će sve trebat presložit pa da se nadovežem na prilog @Džombe. Prvi put čujem iskustva od čovijeka koji je pucao iz ovakvih oružja.

Tiha vatrena oružja bez prigušivača
Pošto prigušivač znatno poveća gabarite pištolja i uopšte oružja, a od oružja za likvidacije se traže i manji gabariti trebalo se pristupiti drugom sistemu ušutkavanja pucnja.
Ideja je rođena u SSSR-u u toku II SR. Pionir na tom polju je Gurevič. Princip utišavanja pucnja se nije zasnivao na prigušivaču, več na specijalnoj municiji, koja je posle aktivacije zadržala barutne gasove. Prvi sistem je bio zamišljen kao metak, koji je imao hidraulični cilindar, koji je imao dvostruku ulogu služio je kao hidraulični klip, koji je gurao tekučinu, a sa njom i zrno prema ustima cijevi, i zadaču zatvaranja produkta izgorjevanja u čauri.
Volumen tekučine je odgovarao volumenu cijevi. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Time se je osiguravao potpuno bešuman pucanj. Postojao je samo vizuelni efekt u obliku spreja. Nedostaci su bili u velikom gubitku energije radi preljevanja tekućine, kao i pomenuti sprej koji je demaskirao gađaća.
Kasnije je razvoj, bešumnog metka išao u pravcu konstrukcije klipa u samom metku koji je gurao zrno i davao mu potrebnu početnu brzinu cca 180m/sec, a kada bi stigao do krajnjeg položaja zablokirao bi izlaz barutnih gasova.
Oko 50 godina IY Srechin je na zahtjev KGB razvio posebno bešumno oružje prikriveno kao tabakera. Kod tako malog oružja nije bilo umijesno uopšte razmišljati o prigušivaču. Ovdje je došao u obzir samo specijalni metak, u kojem će posle pucnja ostati zatvoreni barutni gasovi. Oružje-tabakera je bila kompaktna i imala je tri cijevi.
Na tabakeri su se vidjeli samo otvori. Metak je bio kalibra 7,62 mm a sama municija je bila SP-1. Međutim do masovne proizvodnje ove municije nije došlo. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Umijesto njega bila je izrađena municija SP-2, na istom prinncipu. Metak je bio dugačak 42mm, maksimalnog promijera 10,5mm, a zrno kal. 7.62 je imalo dužinu 31mm i težinu 6,2g. Kod ispaljivanja iz cijevi 26mm, na udaljenosti 15m imao je odstupanja koja ne prelaze 4cm. Početna brzina zrna je bila 180m/s. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
To su bile rane 50g., a već 60-70g usvojeni su neki neautomatski pištolji, sa dvije cijevi razvijeni za novu municiju. Sa tim su naoružane jedinice KGB, kao i jedinice za specijalne operacije
Jedan od prvih pištolja sad vije cijevi S4M se pojavio 1965g. On koristi specijalnu municiju SP-3. Zrno je imalo težinu od 8g,  kalibar 7,62 i na udaljenosti 25m bušilo je čelični lim od 2mm. Punio se preklapanjem kao lovačke puške.
Korišten je od strane KGB i za organizovanje napada u Srednjoj Americi. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Sličan je i pištolj , ali savršeniji, MSP nazvan Гроза, razvijan je 60 godina. Proizveden u tvornici oružja Tula. 1972g usvojen je kao naoružanje KGB i specijalnih jedinica. Koristi patrone SP-3. Metak je izvana identičan sa metkom AK-47.
On ima po vertikali dvije cijevi isto kao i prethodnik. To je malo i kompaktno oružje, priređeno za tihe likvidacije.
Korišten je u Afganistanu i Srednjoj Americi.
Jedini nedostatak je uočen kod patrone, a to je prilično tankih stijena i može doći do pucanja iste.
Pištolj je dugačak 115mm, cijev je duljine 66mm, težina praznog pištolja je 530g, a upotreba je limitirana na 25m.(daljina na kojoj je bio ubojit) [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Patrona MP-3 nije zadovoljavala kriterije za konstrukciju potrebnu  oružje sistema self –loading. To je bilo problematično pre svega zbog klipa koji je ostajao ispružen ispred patrone. Trebalo je napraviti novi metak koji će poslije ispaljenja zadržati iste gabarite.
To je bio metak SP-4, 7,62. Potpuno je drugčijek dizajna. Zrno se nalazi u čauri, izza njega je klip, koji se kod ispaljenja kada odradi potiskivanje zrna, zabravi na vrhu čaure zadržavajući gasove. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Taj metak je omogučio, do sada vrlo kompleksnu zadaću izrade bešumnih revolvera.
Prvi se u ranim 80 godinama pojavio pištolj 6P28, sa automatskim punjenjem. Njegov jedinstveni dizajn omogućuje naoružavanje specijalnih jedinica tihim oružjem odmah  spremnim za upotrebu. Kako nema prigušivača, malih je gabarita i ugodan za nošenje.
1983 usvojen je od posebnih jedinica KGB i specialaca.
Težina pištolja je 700g, odnosno sa municijom 800g, dužina 170mm, dužina cijevi 35mm, početna brzina zrna 200m/s, kapacitet magazina 6 metaka
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Nova municija je dozvolila izradu bešumnih revolvera. Do tada je to bilo praktički nemoguće jer je uvijek postojao zazor između cijevi i bubnja, gdje su prolazili gasovi.
Izuzetak je revolver Nagant M-1895, zbog specifičnosti njegovog riješenja. Kod njega bi se prilikom opaljenja potpuno zatvorio prostor između bubnja i cijevi zbog pritiska barutnih gasova. Na njemu su eksperimentisali i brača Mitin, koji su 1929 dobili revolver sa lokalizacijom baruutnih gasova. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Nova municija je to omogućila bez velikih zapleta. 1996 je izrađen revolver OTS-38, koji je koristio municiju SP-4. Ovoj je bio zadnji rad IgoraY. Stechina. Na pogled izgleda kao kompaktan klasičan revolver, ali ima svoje specifičnosti. Cijev je sa donje strane bubnja, tako mu je smanjen trzaj i poboljšana tačnost oružja. Iznad cijevi je laserski pokazivač koji je integriran u revolver. Revolver je praktički nečujan, buka je do nivoa buke metalnih pokretnih dijelova.
2002 godine je uveden u naoružanje.
Revolver je malih dimenzija, svega 191mm. Kalibar je 7,62., metak SP-4. Tžina samog revolvera je o,82kg. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Treba spomenuti i nož za specijalce NRS-4, kojem je standardna oprema i vatreno oružje, on u ručki ima cijev sa okidačkim mehanizmom, koja koristi bešumnu municiju. Cijev je kalibra 7,62, za municiju SP-4 i AC-3. Za punjenje cijev se vadi iz ručke, puni i vraća nazad u komoru koja se nalazi u ručki. Na ručki je i okidač, osigurač i u ručki okidački mehanizam. Na rasponu 25m zrno probija 2mm čelične ploče.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Da se vratim na prigušivače.
Nijemci  su za razliku od Britanaca koji su koristili integralno prigušeno oružje, koristili razne vrsta demontažnih prigušivača, kako za pištolje tako i puške.
Za karabin K 98K su koristili uglavnom demontažni prigušivač HUB-23. Težio je o.5kg i bio dugačak 180mm. Sa prigušivačem i podzvučnom municijom Nahpatrone, početna brzina je pala na 220m/sec , a efikasni domet se smanjio na 300m. Ova kombinacija je često korištena u specijalnim jedinicama Branderburgers i od strane snajpera.
Na slikama ispod su dva tipa prigušivača, koji su rabljeni na K 98K, ovaj potonji sa koničnim komorama.
Iste prigušivače su upotrebljavali i na poluavtomatskim puškama Walther.
Zavisno od municije upotrebljavani su kao prigušivači i kao razbijači pucnja. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Najpoznatiji pištolji koji su koristili prigušivače bili su Luger P-08 i CZ P-27.
Luger je imao prigušivač kod koga su komore bile ispunjene spužvastim materialom, kroz koje je prolazilo zrno. Prigušivač je na kraju imao gumenu pregradu sa izrezima kroz koje je otvarajući je prolazilo zrno. Nedostatak je da su se i spužvasti material i guma morali često mijenjati nakon relativno malog broja ispaljenih metaka.
Kod Lugera je poznata bučnost automatike, ali to je riješeno podzvučnim metkom 9mm Para, tako da pritisak gasova nije bio dovoljan za pokretanje automatike.
Kako to zvuči sa automatikom vidi se na videu. <iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/Upc39in2cIA?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe> Češče se je naročito od strane Gestapoa koristio češki CZ P-27, kojem je cijev produžena za 50mm i ojačana prstenom, za montažu Škodinog prigušivača.
Škodin prigušivač je zasnovan na Maximovom  principu sa više komora i jednom većom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Rusi su u II SR ratu poprilično imali u upotrebi razbijače pucnja, koje su uglavnom upotrebljavali u snajperskim dejstvima.  Ti razbijači pucnja su u kombinaciji sa podzvučnom municijom postajali efikasni prigušivači, naime ruska vojna industrija je proizvodila podzvučnu municiju u kal 7,62x54mmR.
Najviše upotrebljavan u ratu je bio legendarni »Bramit« prema zamisli braće Mitin.
Upotrebljavan je za puške Mosin-Nagant i kasnije sa poluavtomatskom puškom SVT-40.
Korišten je sa manjim modifikacijama u dvije verzije. U prvoj verziji, koja se montirala bajonet sistemom sa stezalicom bio je podjeljen na dva dijela, od kojih je svaki imao rupice za odvod barutnih gasova i dvije gumene pregrade koje su mogle izdržati do stotinjak opaljenje. Gumice se jednostavno mijenjalo odvijanjem dijela prigušivača. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Zrno bi prvo prolazilo kroz otvor na pregradi 10 gdje bi se između pregrade 10 i zadnjeg dijela tijela prigušivača 9, gdje su se hladili i izlazili na otvor na rupice 6 na zadnjem dijelu, izza pregrade bi gasovi oslabljenog pritiska opet ekspandirali i hladili izlazeći takođe na rupice 6 na prednjem dijelu. Ova prva komora je gumenim pregradama podijeljena na dva dijela. Gumene pregrade smanjuju protok plina pri prolazu zrna. Ista takva pregrada se nalazi na prednjem dijelu prigušivača.
Imali su i složeniju i dijelotvorniju varijantu razbijača pucnja-prigušivača, zavisno od upotrebljene municije gdje je prigušivač kao prvi samo podijeljen na više komora sa 9 gumica, koje su u jednoj verziji bile zatvorene a u drugoj boljoj su imale rupe nešto manje od prečnika zrna. Razmaci su se smanjivali prema prednjem dijelu prigušivača, tako da su na kraju bile manje komore( to je radi upadanja pritiska barutnih gasova) Isti takav prigušivač je korišten za revolver Nagan, koga ču pomenuti malo niže. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ovdje je još isti sistem za SVT-40. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Kod Rusa obavezno treba pomenuti i revolver Nagant M-1895 sa prigušivačem. Iako je na njemu već 1929 vršen pokus i izrađen prototip sa sistemom zabravljivanja gasova ( braća Mitin), za njega je sa puno više uspjeha, a i masovno upotrebljavan običan prigušivač tipa Bramit.
Ako se izbace američke holivudske variante revolvera sa prigušivačima, tu treba spomenuti i dude na ustima cijevu, takve stvari ne postoje. Jedini revolver koji se mogao utišati bio je pomenuti Nagant.
Kod tog revolvera dolazilo je prilikom opaljenja do brtvljenja između cijevi i bubnja tako da nije bilo oticanja barutnih gasova, a time i dijela buke koju taj prolaz generira.
Kod tog revolvera je to riješeno tako, ne radi prigušivača (god. 1895) već radi boljeg iskoristka barutnih gasova. Trebao je i poseban metak gdje zrno nije virilo iz čaure i čaura je bila za 2mm duža od bubnja. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Prilikom zapinjanja okidača, bubanj se okrenuo i nalegao na početak cijevi. Dio čaure bi ušao u cijev i prilikom opaljenja potpuno zatvorio prostor između bibnja i cijevi.
To je vidljivo na donja dva presijeka. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prigušivač se montirao na cijev bajonet priključkom. Rabljena je varianta sa više komora sa pregradama od tvrde gume sa otvorima za prolaz zrna i pregrade su postavljene gušće prema ustima prigušivača. Municija za revolver se serijski proizvodila podzvučne brzine tako da nije bilo potrebno adaptirati
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Cijelokupan razvoj prigušenog oružja u SAD tokom II SR, je vezan za OSS-a.
1943 dizjnirano je nekoliko prigušenih poluautomatskih malokalibarskih pištolja Colta i High Standard-a. Do kraja 1943 g. OSS je izabrao 0,22 Hi-Standard HDM opremljen sa integralnim prigušivačem . Tokom 1944 proizvedeno je nekoliko hiljada tih pištolja, službeno označen kao Model HDM, ali bolje poznat kao OSS-pištolj. Korišten je i u Korejskom, Vijetnamskom, kao i za kao operativni pištolj za vrijeme hladnog rata. Postoje indicije da je upotrebljavan i u Zalivskom ratu 1991g. Najpoznatiji korisnik je Francis Gary Powers, pripadnik CIA, koji je oboren 1960g iznad SSSR tokom špijunskog leta.
HDM je imao integrirani prigušivač, cijev je zatvorena u prigušivač. Na kraju cijevi su bile rupice, a između cijevi i prigušivača mesingana mreža, koja je služila za hlađenje i smanjenje volumena barutnih gasova. Na prednjem dijelu je prigušivač imao nekoliko pregrada. Prigušivač se odvrtanjem mogao skinuti za čiščenje pištolja. Sam prigušivač se pak nije mogao rastavljati i služio je za približo 200 pucnjeva, kada se jednostavno mijenjao.
Težina pištolja je bila 1300g(prazan), dužina 351mm, kal 0.22LR, početna brzina zrna 329m/sec, magazin od 10 metaka. Akcija blowback,SA.
Nakon ustanavljanja OSS u junu 1942g., agenti su koristili uglavnom .22LR Colt Woodsman, koji je bio opremljen sa Maksimovim prigušivačem, koji je bio ekcentričan tadi svoje veličine, tako da je omogućeno nišanjenje.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kod Amerikanaca treba spomenuti i integralno prigušen automat M-3, koji uprkos dobrom prigušivaču nije bio pogodan za dejstva gdje je tražena velika diskretnost, a to pre svega zbog buke mehaničkih dijelova pri automatskoj paljbi.
Prigušivač je integralni dio automata, kojem je skračena cijev, i na kraju izbušena, kako bi se smanjila brzina zrna a i barutni gasovi su se odvodili u dio oko cijevi obložen mesinganom mrežom. Na produžetku od usta cijevi prigušivač ce nastavljao i bio je ispunjen diskovima od mesingane mreže koji su imali otvor za prolaz zrna.
Prigušenje je bilo dobro, ali je postignutna znatno manja preciznost oružja.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Od prigušenih pušaka imali su manju količinu integralno prigušenog karabina M-1, koji za razliku od standardnog modela nije radio poluautomatski, već se svaki metak ubacivao pojedinačno. Prigušenje je riješeno slično britanskom De Lisle-a. Prigušivač je imao 21 koničnu pregradu.

[ML]

Interesantan ruski video o prigušivačima.
<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/NdMtxppqe3w?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>

[rotring]

 

Evo jos jedna tema ugleda svetlost dana, i to kakva tema! Bravo ML, BRAVO.

[ML]

Hvala @Rotring. Moram još nastavit, ali pošto je negdje dospjelo do kraja II SR, kod Rusa i dalje, ovo bi moglo poslužit kao uvod za daljnju razradu teme.

[nbns]

Bravo za temu!

[Bozo13]

Ml, tema na nivoju, na koji si nas naučio.

LPB

[ML]

Poslije drugog svijetskog rata raspršene su etičke dvojbe oko upotrebe prigušenog oružja,iako se i  u tom ratu masovno upotrebljavalo kod dejstva snajperista na svim ratištima, a dolazi i do uvođenja prigušivača i integralno prigušenih oružja u specijalne jedinice za borbu u neprijateljskoj pozadini, sa njima se naoružavaju i pripadnici pokreta otpora, pre svega na zadacima likvidacija.
Kod nijemaca nije, iako je Oto Skorceni , pravilno procijenio prednosti upotrebe prigušenog oružja u akcijama specijalnih snaga nije naišao na podršku vojnog vrha, jer njemački vojni vrh ovakvo oružje nije smatrao viteškim (??).
Vojna dejstva ovakvog tipa danas planiraju i izvode sve armije, kroz razne oblike specijalnih jedinica, koje su pravilom naoružane prigušenim oružjem. Ono, prigušeno oružje postaje obavezni dio naoružanja tajnih službi, vojnih i policijskih jednica ne samo specijalnih već i regularnih. Naravno da pored ovde navedenog ovo oružje koristi i ilegalni segment i teroristi.
Zbog gore navedenog su se pojavile potrebe za daljim razvojem prigušenog oružja koje je moralo biti što tiše i što efikasnije. Na polju prigušivača su posle rata prednjačili Amerikanci, kasnije Nijemci i Finci, da bi najdalje otišli Rusi, razvivši prigušeno oružje sa bešumnim metkom, koje je prikazano u prethodnim tekstovima.
Ako izuzmemo Ruski put, koji ima neka svoja ograničenja (za sada je uglavnom efikasan na malim odstojanjima), razvoj prigušenog oružja uglavnom ide u dva pravca, razvoj integralnog prigušenog oružja i razvoj montažnih prigušivača.
Međutim uvijek se radi o kompromisima , integralno prigušeno oružje, pošto je riječ o oružju koje je namijenski konstruisano stvara sveukupno manje buke, jer je sve potčinjeno njegovoj temeljnoj zadaći ( uključujuči rad mehaničkih dijelova), ali zato ima druge nedostatke pre svega u odnosu na oružje iste kategorije koje nije konstruisano za tu namijenu ima slabiju preciznost, manji domet kao i manju brzinu gađanja. Kao mana mu se može navesti i skupa izrada u malim serijama.
Montažni prigušivači ne zahtijevaju nikakve izmijene na standardnom oružju, već se samo priključuju na cijev na jedan od standardnih načina, bajonet, vijak. Znatno su jeftiniji od integralno prigušenog oružja.
Ovde treba ponovo spomenuti da je prigušivač to efikasniji što je veća njegova zapremina(zapremina mora biti bar 20 puta veća od zapremine cijevi oružja da bi bio efikasan). Znači što je dijelotvorniji prigušivač je masivniji i večih dimenzija, pa se postavlja pitanje mogučnosti prikrivanja i manipulacije.
Međutim i tu je tehnologija , kao i novi materjali odigrala svoju ulogu i pojavljuju se prigušivači koji su manjih dimenzija, a boljih performansi.
Tu da spomenem prigušivač III M24 MBS, koji koriste američki snajperisti. Konstruktor je Fil Seberger, koji je izradio inovativno riješene, zvučne valove preusmijerava putem komori i usmjerivača, izazivajuči njihove sudare i upučujuči ih same na sebe. Poništavanjem ove energije oslobađa se velika količina toplotne energije koja se odvodi preko prigušivača. Temperatura prigušivača je znatno veća od temperature cijevi. Prigušivač se proizvodi za oružja kal. 5,56 i 7,62mm. Dug je 280mm. Stupanj redukcije zvuka mu je do -40decibela. To je praktički, zavisno od municije i oružja skoro nečujno,dosta bolje od dosadašnjih prigušivača. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Interesantno je da je i preciznost povećana pa je na daljinu 100jardi, sa prigušivačem dobijena uža grupa pogodaka (za 6mm). Još jedan interesantan podatak, zrno ispaljeno iz oružja sa prigušivačem imalo je 10m/sec veću početnu brzinu.
Prigušivač po izjavama konstruktora, a bazirano na fabričkom uzorku može se pohvaliti sa 90.000 metaka bez zamijene.  Najbolji istovrstni proizvodi garantuju do maksimalno 5000 ispaljenih metaka.
Inače fabrička garancija za kal.7,62 je 30.000 metaka.
U konstrukciji je i prigušivač za kalibre 12,7mm.

[ML]

PB , 6P9
Kod integralnih prigušenih pištolja treba spomenuti  ruski prigušeni pištolj koji je razvijan iz standardne verzije Makarova to je 6P9 ili PB. Nije dostigao razinu prigušenja koju su imali kineski pištolji Type 64 i kasniji 67, koji će biti ukratko obrađeni kasnije.  PB je značajan jer je bio u širokoj upotrebi   u specijalnim jedinicama, a i danas je u naoružanju ruske armije.
Oružje ima prigušivač koji je integriran u dizajn, čime je postignuta manja veličina oružja, a i bolje performanse. Prigušivač je sastavljen iz dva dijela. Jedan je nastavak koji je moguće skinuti , radi smanjenja gabarita i lakšeg nošenja, a drugi dio je dio samog pištolja i sastavni je dio pištolja. Cijev je probušena za ispust plinova u ekspanzijski prostor prigušivača. Plinovi prolaze kroz ćeličnu mrežicu koja izaziva vrtloženje i hlađenje. U dijelu koji je skidljiv se nalaze tri pregrade pod kutom koje mijenjaju smijer gasova tako da jim smanjuju brzinu.
Pištolj se je mogao koristiti i brez nastavka, naravno da tada nije moguće govoriti o nekom prigušenju. Upotrebljavo je istu municiju kao PM i to 9x18PM. Radi gubitaka( perforirana cijev) početna brzina zrna je iznosila 290m/sec, što je za upotrebu bez većeg uticaja. Težina pištolja je bila 0,95kg, a dužina sa prednjim dijelom 310mm, a bez 170mm. U magazin je moglo stati 8 metaka.
Pištolj je nastao 1967, a još je uvijek omiljeno oružje, iako ima svoje manjkavosti , da bi bio spreman za dejstvo ( tiho, namijensko)potrebno je bilo montirati prednji dio prigušivača. U praksi se je često nosila sa prednjim montiranim dijelom, ali to uveliko poveća gabarite i nije praktično. Prigušenje mu isto tako nije jača strana. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/xRyPdXHsKu4?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>