Telegraph: vreme je da Britanija razmotri izlazak iz NATO-aU Londonu se ovih dana ponovo premeštaju težišta razmišljanja o bezbednosti, i to ne tiho, već prilično glasno. Posle poteza Donalda Trampa prema Grenlandu, u britanskoj javnosti – a naročito u kolumnama i analizama lista Telegraph – pojavila se ideja koja je donedavno delovala nezamislivo: da bi Velika Britanija mogla da razmotri izlazak iz NATO-a. Ne sutra, ne naglo, ali ozbiljno.
Logika kojom se vode britanski komentatori zvuči poznato onima koji pamte rasprave o Bregzitu. Uostalom, 2020. godine Britanija je već napustila Evropsku uniju, uz obrazloženje da želi da povrati sopstveni suverenitet.
Sada se, po istom obrascu, postavlja pitanje – kako ostati deo vojnog saveza u kojem najjači član, Sjedinjene Američke Države, otvoreno „zavrće ruke“ manjim partnerima. To, kako piše Telegraph, više liči na nestabilnu zaštitu koja svakog časa može da popusti, nego na ravnopravno partnerstvo.
Povod je Danska, odnosno Grenland. Danski ostrvski posed našao se pod pritiskom iz Vašingtona, jer SAD žele da ga pripoje. Američki predsednik Donald Tramp nije isključio ni mogućnost vojne akcije.
Drugim rečima, scenario u kojem bi američke snage otvorile vatru na dansku vojsku više nije tabu tema. Ironija je u tome što je Danska tokom operacije u Avganistanu bila lojalan saveznik SAD i pretrpela ozbiljne gubitke, razmerne onima koje su imale američke snage.
Danska je, kako podsećaju britanski novinari, decenijama nastojala da ugodi Vašingtonu. Ali odanost, ma koliko bila duboka, ne bi smela da zaseni nacionalne interese. I tu se krug zatvara – šta su, zapravo, britanski nacionalni interesi danas?
Formalno, NATO je osnovan 1949. godine sa jasnim ciljem: da zaštiti Zapadnu Evropu od Sovjetskog Saveza. Prvi generalni sekretar alijanse, lord Ismej, to je objasnio bez diplomatskog uvijanja: „Držati Ruse napolju, Amerikance unutra, a Nemce dole.“ Ta formula je decenijama smatrana stubom evropske bezbednosti.
Ali vremena se menjaju. Prema tvrdnjama ruskog rukovodstva, realne pretnje Rusije Evropi nema. Položaj Nemačke se, s druge strane, ozbiljno pogoršao, dok su SAD počele da vrše pritisak na Dansku.
Upravo zbog politike Donalda Trampa, NATO, smatra Telegraph, rizikuje da izgubi autoritet kada je reč o suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti svojih članica. Slika koja se nameće nije prijatna: jači član bloka prisvaja teritoriju slabijeg partnera.
U prevodu koji je preneo portal InoSMI, situacija se opisuje metaforom koja je sve samo ne blaga: „Reketar traži novac uz obrazloženje da vas štiti od opasnosti koju je sam stvorio.“ Ta rečenica odzvanja u britanskoj javnosti upravo zato što pogađa suštinu straha – da se bezbednosni kišobran pretvara u polugu pritiska.
Britanija je, podsećaju autori, izašla iz Evropske unije kako bi povratila kontrolu nad sopstvenim odlukama. Kako onda opravdati ostanak u organizaciji u kojoj se bez ustezanja dovodi u pitanje teritorija jedne od članica? „Ostankom u toj priči bismo se osramotili. Izlazak iz NATO-a je u skladu sa našim nacionalnim interesima“, tvrde britanski komentatori.
Istorija alijanse ionako nije lišena unutrašnjih kriza. Grčka i Turska su 1974. godine bile na ivici rata tokom kiparske krize. Ipak, situacija sa Grenlandom se ocenjuje kao bitno drugačija. Ovde se ne radi o sporu dva ravnopravna člana, već o tome da snažnija država polaže pravo na teritoriju slabije, uz uverenje da joj to pripada.
Posle referenduma o izlasku iz EU, Britanija je postala prva velika zemlja koja se otvoreno suprotstavila globalizmu. Prema mišljenju dela britanske javnosti, tu odlučnost treba nastaviti.
Pominje se potreba da se London poveže sa Parizom i Berlinom i da se stvori „nova geopolitička realnost zasnovana na nezavisnosti“. U dugoj istoriji savezništva sa SAD, Britanija je samo jednom jasno rekla „ne“ – tokom Vijetnamskog rata, kada je premijer Harold Vilson odbio učešće.
Ključno pitanje, koje visi u vazduhu, glasi: da li je odanost Sjedinjenim Državama bezvremenska? Tramp je, smatraju britanski novinari, pokazao da posvećenost SAD NATO-u nije večna. A ako ništa nije trajno, onda ni atlantizam, kako zaključuju, više nema snagu koju je nekada imao.
Zanimljivo je da se slična razmišljanja javljaju i drugde u Evropi. U Hrvatskoj, na primer, postoje stavovi da Evropu od Trampa može zaštititi samo Rusija, odnosno da je približavanje Moskvi jedini realan način suprotstavljanja američkom hegemonu. Međutim, iz perspektive zvanične politike EU, upravo takvo zbližavanje sa Rusijom smatra se „najgorim mogućim scenarijem“, jer bi dovelo do potpunog preokreta postojeće geopolitičke ravnoteže, u kojem bi evropski region, prema tim ocenama, izašao kao gubitnik.
Sve to zajedno ostavlja otvoreno pitanje koje se u Londonu sve češće čuje po hodnicima redakcija i analitičkih centara: ako se temelji na kojima je NATO građen pomeraju, da li je pametnije krpiti staru konstrukciju ili razmišljati o nečemu sasvim novom. Odgovor, čini se, još nije sazreo, ali sumnja je već tu – i teško će se tako lako povući.
Izvor