FF
zastavnik I klase
 Offline
Posts: 1 929
|
 |
« Reply #184 on: December 06, 2009, 07:42:49 pm » |
|
Nije mi namera da ovaj topik krene u pogrešnom smeru, ali kako se tiče sudbine 16. protivminskog diviziona, preneću ovde i tekst pisan iz prve ruke direktnog učesnika tragičnog vatrenog krštenja, koje je obeležilo početak kraja te nekada elitne jedinice JRM. Molim sve da se suzdrže od neprikladnih komentara, postiram ovaj tekst jer ga smatram autentičnom pričom o sudbini ljudi, pripadnika te jedinice, koje je ratni vihor razvukao na različite strane i mnoge od njih doveo pred teške životne dileme. Iskreno govoreći - iako sam obećao - ne da mi se pisati o tom događaju u Pločama 1991. godine, a posebno ne na ovom topicu jer sam mislio da će diskusija ipak ići u drugom pravcu. Ali, evo, ukoliko mislite da će ta priča nešto razjasniti u ovoj temi .... samo se bojim da se nekima neće svidjeti moje viđenje cijelog događaja.
Mada sam svijestan da će to biti teško, pokušat ću – sa odmakom od 16 godina – biti što objektivniji u cijeloj ovoj priči. Neke podatke znam iz vlastitog iskustva, a dosta podataka sam doznao u ratnim i posljeratnim razgovorima sa učesnicima na obje strane, tako da se unaprijed ograđujem ako prenosim nešto što ne odgovara istini (ipak, sve su to subjektivna viđenja). Namjerno se nisam referirao ni na jednu knjigu (ima ih nekoliko) koje opisuju ovaj događaj kao „veliko proboj“, „prvu veliku pobjedu“ ili „prvu pomorsku bitku“, itd.
Da bi uopće bilo razumljivo što se sve događalo u Pločama u to doba, moram se vratiti malo unazad, radi slijeda događaja i radi nekih pitanja koja bih i ja htio postaviti jer mi ni danas nisu baš najbistrija. Unaprijed se ispričavam na mogućim greškama oko brodskih oznaka i nekih imena, iako ću nastojati, gdje god budem mogao, izostavljati prava imena.
Nadam se da neću biti dosadan.
Dakle, u vrijeme „rata“ u SL većina brodova (osim jednog LM koji je bio u remontu/rekonstrukciji) isplovila je na more radi ispomoći patrolcima (zbog odliva starješinskog kadra i zbog GO – tako su nam rekli, ali bit će prije radi onog prvog jer su svima u divizionu prekinuli godišnje u to vrijeme).
Osim početka bjesomučne propagande, dvije se stvari sijećam iz tog perioda: neodržavanje vojničkih satanaka i izostanak bilo kakvih suvislih informacija u vezi budućnosti diviziona i, ako hoćete, vojske i države. Jedini i zadnji sastanak većeg broja starješina bio je u Boki (Kumbor) početkom 8. mjeseca, čini mi se sa tri LM, kada je na brodovima bilo već toliko nezadovoljstvo da su ljudi otvoreno govorili da će na bus pa u Ploče (gdje su im bile obitelji).
Da bih opisao taj sastanak, prvo moram reći da je par godina prije ovih događanja za kdanta diviziona došla osoba, za ovu priliku ćemo ga nazvati kbb Mili (capt. Darling), koji je vrlo malo i nimalo komunicirao sa nižim oficirskim i podoficirskim kadrom, osim u prilikama kada je bio pijan. Ponašao se kao da je u Ploče došao usput, radi čina, pa će onda za BG (tako je sam u tim „tekućim“ trenucima znao govoriti). Nije uopće imao uvid u stanje (moralno i svako drugo) u postrojbi u kojoj je bio komandant. Dakle, očito suočen sa izvještajima komandanata brodova, vidno preplašen i izgubljen dolazi u poveću salu gdje ga dočekuje grupa nezadovoljnih ljudi sa puno pitanja. Učinilo mi se da bi on najradije pobjegao (kasnije će taj strah opet pokazati, ali doći ćemo do toga), ali u tom trenutku izleće za govornicu još jedan lik koji je na svom brodu bio ono što se u mornaričkom žargonu zvalo „taster“ i spašava ga sa sljedećim riječima (po sjećanju): „Pola moje familje su četnici, a pola ženine ustaše, ja ću dovesti ženu i djecu na brod i ako treba svi ćemo poginuti za Jugoslaviju.“ Kbb Mili skoči na noge i reče: „Drugovi, ovome se nema šta dodati, svaka daljnja diskusija je nepotrebna. Znamo svoje zadaće i na posao.“ I čovjek pobježe toliko brzo da ni njegov uvijek vjerni ćato nije odmah reagirao već je ostao sjediti u amfitetatru, tupo gledajući ispred sebe.
Ovu epizodu sam opisao čisto da vidite o kakvoj se atmosferi unutar diviziona (mimo psihoze koja se već zahuktala u tadašnjoj državi), ali i da bi kasnije mogli pratiti postupke i sudbine nekih od ovih likova.
Također, negdje u isto vrijeme, održan je sastanak i u RZ-u (posada LM-a 153) gdje jedan od tadašnjih divizionskih „jastrebova“ održao vojnički sastanak sa starješinama i navodno nabrojio 5 imena za koja je predviđao da će se prvi „skinuti“.
Koncem 8. mjeseca i početkom 9. većina brodova uplovljava na sidrište u Baćini (jedan LM je ostao u Boki radi ispomoći na granici, a drugi je bio u RZ Velimir Škorpik, za male minolovce nisam siguran, ali mi se čini da su svi bili na broju).
Još da napomenem da je, negdje u vrijeme dolaska kbb Milija, prekomandovana jedinica LPA PVO-a iz vojarne u Pločama negdje u CG, tako da je uoči napada, osim brodova, u punom sastavu bila mornarička tehnička radinica (10-tak servisera&mehaničara + jedan časnik), skladišta za potrebe brodova (civili, vojnici za stražu, par kamiona i protupožarni vod), Komanda (kdant garnizona Jovanov + njegovi pomoćnici + par podoficira + stražarski vod, većinom mlada vojska), Dom JNA (civili na čelu sa bratićem admirala Letice), straža na Tatinju (gorivo) sa pripadajućom barkasom (Tošo & Boban) te straža na skladištima municije Male Bare (dva podoficira i 15-tak vojnika). Osim minolovaca na sidrištu je bila i ronilačka barkasa (dva mornara, ronioci-podoficiri i doktor).
Eh da, umalo da zaboravim, komanda VPO sa Visa šalje u ispomoć jednog pješadijskog kapetana, kako bi pomogao organizirati obranu nabrojenih objekata na kopnu (podređen Jovanovu).
…
Nakon manjeg remonta, evo me opet pa bi mogli nastavit sa pričom oko Ploča (iako vidim da je moj prvi zapovjednik glavna tema u medijima i na ABG-u).
Stali smo kod situacije u kojoj je krajem VIII. i početkom IX. mjeseca skoro čitav divizion bio na sidrištu.
Važno je napomenuti da, za razliku od drugih ratnih luka, sidrište u Baćini nije bilo previše po medijima jer nije ni bilo nekih velikih trvenja sa lokalnim stanovništvom. Naravno, napetost se osjećala, ali se činilo sve da se ev. nesporazumi izbjegnu pa su tako čelnici tadašnje TO svakog tjedna vršili obilazak uskladištenog oružja TO koje je bilo pohranjeno u skladištima Male Bare. Kada kažem da se činilo sve, mislim na komandu garnizona i sidrišta s jedne strane te Krizni štab s duge.
U gradu je na izborima, ako me sjećanje ne vara, dobio HDZ, ali to nije izazvalo neke dramatične promjene u stavu prema vojsci u gradu. Naravno, vojska se gledala kroz prizmu svih onih događaja u RH u to vrijeme, dakao da je bilo prigovora i povika pa i akcija u samim Pločama, ali se one nisu direktno ticale JRM. U to vrijeme, početkom IX. mjeseca bilo je samo jedan prekid napajanja strujom i to na vrlo kratko vrijeme.
Što se tiče stanja na sidrištu, i dalje nije bilo nikakvih sastanaka sa posadama brodova već su, s vremena na vrijeme, u opticaj puštane priče kako se dogovara izmještaj diviziona u CG, ali takve glasine nisu nikada službeno potvrđene. Također se, od izvora oko kdanta divizina, širilo uvjerenje da je sve pod kontrolom i da imaju odličnu suradnju sa KŠ-om.
Međutim, neizvjesnost, briga o obiteljima, slab i nikakav dotok informacija koje su bile od profesionalne i životne važnosti za cijeli sastav, zbivanja u bivšoj državi koja su se sve više zahuktavala, te nezadovoljstvo potezima koje je vodstvo tadašnje JNA poduzimalo, doveli su do određene rezignacije dijela starješinskog sastava što je rezultiralo povećanjem broja zahtjeva za prestanak djelatne službe (mislim da ih je bilo između 20 i 25), nevezano za nacionalnost (iako su prednjačili Slovenci Hrvati bilo je i dosta Srba). Upadalo je u oči da su se tijekom VII – VIII mjeseca zahtjevi brzo rješavali, ali bez neke logike (npr. zapovjednici brodova i pripadnici KOS-a su se vrlo brzo „skidali“, za razliku od nekih podoficira koji su tjednima čekali na rješenja o svojim zahtjevima).
Ranije sam spomenuo „jastrebove“ unutar starješinskog sastava, gdje su se isticala naročito dvojica (već prije spominjani Tašo i njegova sjenka Kaluđer), ali su oba u to vrijeme bili u Boki, tako da nisu imali utjecaja na naredne događaje. Oni koji nisu puno vjerovali u pregovore i mirno rješenje tadašnje situacije u RH, i koji su to mogli, svoje su obitelji premjestili na sigurnija područja osjećajući da se nešto sprema.
Jedna od sretnijih okolnosti u cijeloj ovoj priči bila je ta da je tadašnji pomoćnik za politički rad bio uistinu razuman i smiren čovjek, nesklon ekstremnim mjerama i podizanju tenzija (ne sjećam se imena, mislim da je bio rodom negdje oko Knina i da je i sam bio prilično deprimiran cijelom situacijom). Zbog toga je i bilo moguće da, unatoč svim navedenim problemima i neizvjesnostima, nije bilo većih trzavica unutar starješinskog sastava. Tko je god otišao iz vojske u to vrijeme, otišao je i ispraćen je kao čovjek, bez obzira na vrlo izvjesnu mogućnost da će već sutra možda biti na drugoj strani.
10. IX., u jutarnjim satima, na svim prometnicama koje vode do sidrišta i drugih vojnih objekata, osvanula je teška mehanizacija (jaružari, buldožeri, šleperi, itd). Moglo se proći automobilom, ali je svakom bilo jasno da se u trenutku može zapriječiti prolaz prema navedenim vojnim objektima. Naime, taj dan je otpao ranije predviđeni napad, jer po dostupnim podacima, nije došla jedna profesionalna postrojba HV-a pa je napad otkazan.
E sad, je li bilo moguće da se sve navedeno dešavalo (uključujući i izlazak MUP-a na okolne kote, uz prethodno svakodnevno izviđanje istih), a da komandni kadar JRM u Pločama o tome nije imala pojma? Uglavnom se znalo, ili se barem moralo znati. Onu večer kada je trebao biti prvi napad, kbb Mili je sa svitom bio kod „Ćuluma“ (kafana na kraju grada – Peračko Blato) na razgovorima sa članovima KŠ-a. Recimo da je Mili tada bio iznenađen i zbunjen, da su ga ovi iz KŠ-a navukli na čašicu & janjetnu, ali se već u naredna dva dana sve znalo (mislim na komandni kadar, ne nužno na sve starješine): da će napad biti izveden, kada i na koje objekte. Vjerujte (to danas i nije neka tajna), 12. IX. se znalo ili se moralo znati što se sprema oko sidrišta. Po mojim saznanjima, podaci su do komande došle iz najmanje dva izvora (KOS i MUP).
Da li su u tom smislu neke informacije išle od strane komande garnizona & diviziona prema komandi JRM-a meni nije poznato, to će možda znati lancia.
I evo, dolazi 13. IX., nervoza i neizvjesnost su na vrhuncu. Što radi kbb Mili? Smanjuje pripravnost i šalje ljude kućama u dvije smjene!
Što radi kf Jovanov? Šalje dio starješina kući, među njima i onog poručnika KoV-a (ispomoć u organizaciji obrane, stigao sa Visa)!
U popodnevnim satima, nakon smjene u 13.00 (kada je druga grupa starješina otišla kućama), od strane straže na sidrištu primijećen je kombi iz kojeg se iskrcava televizijska tehnika (kamere) i postavlja na teracu jedne kuće u Baćini s koje se vidi čitavo sidrište.
Na sidrištu se oko 15.00 (oko satnice me nemojte držati za riječ, govorim okvirno – od tada je puno vremena prošlo pa mi dozvolite da tu možda griješim) daje uzbuna i zapovijeda pripremanje brodova za borbu i plovljenje. Izlazi straža na čuku iznad sidrišta (podoficir i dva vojnika, PM i 2 AK) i kod zastave (ppor, vodnik i dva vojnika). Barkasom se iz komande prebacuje kbb Mili sa svojim ćatom i još nekoliko oficira & podoficira. Interventna grupa (ronioci) su u pripravnosti.
Nakon toga se čeka dobrih sat vremena, ako ne i duže, pa veći broj starješina izlazi na obalu ispred brodova gdje se saznaje da je grupa starješina iz komande, na čelu sa (sada pokojnim) kf Ivicom Jozićem, zarobljena i to kod onog bagera na skretanju sa ceste prema sidrištu. Od trenutka dolaska na sidrište i ukrcaja na LM 152 kbb Mili se ne pojavljuje na palubi.
Pripadnici MUP-a i ZNG-a su tada već zauzeli većinu polaznih položaja oko sidrišta i ostalih vojnih objekata.
U samo predvečerje opaženi su kamioni koji iz pravca komande i Šipka (predio Ploča) skreću prema sidrištu. Negdje istovremeno započinju i prvi pucnji.
Iz prvog kamiona koji je došao blizu kapije sidrišta (na oko 50 metara) iskaču vojnici ZNG-a i otvaraju vatru na koju uzvraća straža na kapiji (pk Katić i dva vojnika). Jedan gardista pada ranjen. Započinje pucnjava sa svih strana jer su snage ZNG-a i MUP-a već bile na okolnim čukama i kućama u neposrednoj blizini sidrišta. Daje se uzbuna i svi idu na brodove po oružje i na svoje BS. Netko naređuje da se SIZ-ovi bace u more (do danas nisam uspio saznati tko je prvi to naredio ili učinio) i na obali ostaje, po jednoj procjeni 13, a po drugoj 15 ljudi (uglavnom ronioci i spomenute straže). Najžešća vatra dolazi iz neposredne blizine, sa prozora i balkona kuće na samoj plaži (radi ilustracije za one koji ne znaju: kod uplovljavanja u 4-vez pramcem se dolazilo na 10 metara od nje), pa se iz pramčanog topa („praćke“) sa LM 161 otvara vatra u tom smjeru. Međutim, nakon dva kratka rafala dolazi do zastoja na pramčanom topu, ali se intezitet vatre iz tog pravca smanjio.
Taj kadar, kada pramčani top sa LM 161 otvara vatru prema toj kući, bio je udarna vijest na HTV (po sjećanju, sliku je pratio otprilike ovakav komentar: „Danas u hh.mm. sati, brodovi srbočetničke JRM otvorili su vatru na selo Baćina i grad Ploče. Štete i ljudske žrtve još nisu poznate. Snage ZNG-a i MUP-a snažno uzvraćaju po neprijatelju.“).
Vijest se zakotrljala, a o kasnijim događajima drugom prilikom.
Pozdrav.
…
Vidim da je lancia shvatio dilemu koja me godinama mučila: zašto su, zaboga, doveli tolike brodove na tu streljanu? Tko ne zna kakav je položaj sidrišta u Baćina neka ode na Google Earth pa nek pogleda i razmisli o činjenici da je netko u ratu, u pretpostavljeno nepovoljno okruženje, doveo čitav divizion u tu mišolovku bez kontrole okolnih visova. Ne treba biti neki veliki strateg, pa čak ni vojnik, da bi se shvatila bezizlaznost situacije u koju je "netko" uvalio te ljude.
U jednom starijem postu PP je naveo da prva namjera nije bila napasti sidrište već isključivo Male Bare gdje je bilo smješteno oružje TO okolnih općina. I sada, uoči same finalizacije toga napada, doplovljava skoro čitav divizion brodova koji, vojnički gledano, ne mogu spasiti navedena skladišta, pa čak ni sebe adekvatno obraniti od napada u takvoj konfiguraciji, ali su bili idealna meta i prilika da se dobije kakav admiralski čvarak, podigne moral i uđe u povijest koja se užurbano pisala tih dana (pa i sa onom kamerom). Nije uopće čudno da je zapovjedništvo HV (HRM) donijelo odluku da se napad proširi i na brodove jer je uspjeh bio sasvim izgledan. Ali od silne želje da se uđe u povijest i tu se brljalo sve u šesnaest. O tome ću malo više napisati slijedeći put.
…
Dobro ste me podsjetili, zaboravio sam napomenuti da je prije napada na sidrište u uskom kanalu na samom izlasku iz luke Ploče razvučena sajla (čelik-čelo) čiji je jedan kraj bio vezan za stijene na lijevoj obali uz rt Višnjica, a drugi za veliki viljuškar parkiran između kontejnera na lučkoj operativnoj obali (ovo navodim po pričama lučkih radnika, a viljuškar su zvali, ako se ne varam, Michigen i služio je za manipulaciju kontejnerima na obali). Nakon što je sajla fiksirana, pomjeranjem viljuškara spuštena je na dno zaljeva, da bi na sam dan napada bila ponovno zategnuta kako bi zatvorila ulaz u zaljev.
Iako je na ovom PF bilo i drugačijih mišljenja, mislim da je ta sajla bila u funkciji zaprečavanja izlaska brodova sa sidrišta, a ne da bi spriječila ev. pomoć brodova iz kanala. Jer, što bi se desilo da je bilo koji brod iz TG ušao u taj uski zaljev? Vjerovatno bi se dogodilo nešto slično onom u Zadru sa VPBR-om, jer su snage ZNG-a nesmetano kontrolirale obje strane tog uskog i dugog prolaza.
Uglavnom, odmah po početku napada snage ZNG-a & MUP-a ušle su u Tehničku radionicu HRM-a sa pripadajućom barkasom (samo straža koja se odmah predala), gorivo (također), dok se oko Malih Bara malo taktiziralo, prijetilo, pripucalo, da bi zastavnik koji je bio najstariji po činu dogovorio predaju (uvjet je bio da se vojnici puste kućama). Po riječima neposrednih svjedoka, zapovjednik ZNG-a se ponašao vrlo korektno i profesionalno (ako se dobro sjećam prezivao se Boban i bio je odvjetnik po profesiji, mislim da je izdao jednu, ako ne čak i prvu knjigu o napadu na Male Bare). Sve starješine koje su bile u ovim objektima zarobljene su, kao i većina oficira & podoficira koji su bili u stanovima („slobodna smjena“). Sve je bilo dobro isplanirano te napravljeno vrlo brzo i profesionalno, bez poginulih u ovom trenutku napada.
Napominjem da su svi civili uoči samog napada, nakon datog signala uzbune, bili u skloništima.
Oko zgrade komande započela je pucnjava, ali – kako je kasnije utvrđeno – bez ikakve štete na objektima (ako izuzmemo oštećenja od rafala na pročelju zgrade komande i par razbijenih prozora). I sada dolazi do prvog spleta nesretnih okolnosti i do prve pogibije. Usred te pucnjave oko komande, iz pravca grada, točnije iz najbliže zgrade (tzv. Hercegovačka zgrada – prva zgrada u Pločama koju je izgradilo GP Hercegovina i u kojoj su većinom stanovala vojna lica) dotrčao je muškarac u donjem vešu sa pištoljem u ruci. Napominjem da je već bio sumrak i da je u toj općoj pucnjavi i kaosu bilo teško kontrolirati vatru s obje strane. Uglavnom, čovjek je - a riječ je o onom poručniku KoV-a kojeg je kf Jovanov poslao kući kao slobodnu smjenu – naletio na nečiji rafal i na mjestu poginuo. Kažem „na nečiji rafal“ jer nikad nije pouzdano utvrđeno tko ga je pogodio, iako neke indicije govore da je (nenamjerni) rafal došao od ročnog vojnika JNA koji je bio u zgradi kasarne. Ne znam da li je to bitno navesti, ali poginuli je po nacionalnosti bio Hrvat (nisam siguran za prezime, ali čini mi se da se prezivao Logarušić ili Logorušić, tako nekako). Poginuo je u trenutku kada je kroz prozor pokušavao ući u zgradu komande.
Iako su bili vojnički daleko nadmoćniji od snaga JNA, ZNG i MUP nisu nasrtali na komandu već su je držali u okruženju i čekali predaju.
Prava bitka vodila se oko sidrišta. Straža koja je išla na mitraljesko gnijezdo kraj zastave odmah je zarobljena jer su ga snage ZNG-a već zaposjele. Mitraljesko gnijezdo iznad sidrišta nije ni uspostavljeno zbog istog razloga, tako da je ta straža ostala negdje na pola puta (bolje reći na pola brda).
Po brodovima se „mlatilo“ sa svih strana, ali dosta neprecizno. Uglavnom su najviše stradali komandni mostovi na lovcima mina jer su jedini stršili u mraku. Od oružja se koristilo sve što je ZNG & MUP u tom trenutku imao: automati, PM, zolje i minobacači. Minobacači su se prilično dugo „uštimavali“ da bi nešto prije nailaska aviona oba velika minolovca dobila direktne pogotke u pramčanu palubu, ali bez većih šteta (da nije bilo oštećene tikovine na palubi i gelera po kormilarnici ne bi nikad rekli da je granata udarila u palubu), ako izuzmemo kasnije prokišnjavanje u pramčanim prostorijama. Dosta je granata palo oko i između ova dva velika minolovca.
Kompletno nadgrađe je bilo „izbužano“ kao sir, međutim ni jedan vitalni dio broda nije pogođen.
Ova nepreciznost se može objasniti činjenicom da je raslinje (borovi i čempresi) u parku oko sidrišta prekrivalo većinu brodova (osim komandnih mostova velikih minolovaca) za one koji su otvarali vatru sa čuka iznad sidrišta. S druge strane, ronilačka je barkasa bila vezana u bočni vez s lijeve strane velikog minolovca tako da se našla na pravcu vatrenog djelovanja iz obližnjih kuća na bok minolovaca. Također je bitan moment i to da je to za mnoge ovo bila prva borbena akcija uopće.
Zbog istih razloga - jer nisu mogli jasno vidjeti iz kojeg pravca dolazi neprijateljska vatra, a nisu mogli znati gdje se nalaze njihovi vojnici koji su ostali na obali - sa brodova se slabo i nikako otvarala vatra po čukama oko sidrišta, a ako se otvarala također je bila neprecizna. Inače na većini brodova vojnici koji nisu morali biti na topovima bili su smješteni na najsigurnija mjesta, a na nekim brodovima (LM 161) opće nisu dobili oružje.
U jednom je trenutku sa čuke iznad sidrišta ispaljena zolja koja je pogodila komandni most LM 161, u konop teglja koji je bio složen na palubu iznad BOC-a, a odmah do metalnog ormara sa protudiverzantskim RB. Razumljivo, to je izazvalo veliko oduševljenje na okolnim položajima ZNG-a i paljba se pojačala iz svih pravaca. Konop, pajole i dijelove nadgrađa od šperploče odmah je zahvatila vatra koja je prijetila da zahvati navedeni ormar. Pbb J. (mislim da je tada bio komandant odreda) pod paljbom je izašao na most te s još jednim podoficirom ugasio požar.
Nadam se da sam vam uspio dočarati ovu scenu, pa sada još zamislite da iz mraka, iz pravca gradske luke, izranja bijeli trajekt i dva zeleno/bijela remorkera koji preko razglasa pozivaju na predaju i voze ravno na brodove.
Zadržite tu sliku za slijedeći post.
Pozdrav.
…
[Izuzetak je Toso, koji je za dlaku izbegao zarobljavanje. Kad se penjao stepenistom prema stanu, odozdo je primetio da neko gore nesto vrslja ispred njgovih vrata. Navodno je izvirio, primetili su ga i u tom trenutku, shvativsi sta se desava pojurio je niz stepenice, a odozdo su pripucali po njemu. Jedno zrno ga je ogrebalo. Kretao se u sumrak uz obalu, dok nije izbio kod onog veza camaca ispred MTR-a. U tom trenutku sve je prastalo oko minolovaca, ali barkasa je napustena stajala na svom vezu. Nakon sto je osmotrio da nema nikoga, skocio je u vodu, doplivao do broda, popeo se, uputio motore, sekirom presekao konope i kablove za napajanje, i uputio se ka minolovcima. I ... sudario se sa 161 ako se ne varam. Taj detalj oko Toše i njegove barkase sam mislio napisati u narednom postu, ali nisam mislio puno objašnjavati jer si ti i lancia već o tome pisali i desilo se upravo tako kako si naveo (kada je saznao što se desilo, navodno je zast. Boban Ante, brat onog poznatijeg Bobana i kdant te barkase, izjavio: "Kako je mogao isploviti, a nije pitao zapovjednika?" - mislim da je to ipak bila naknadna sprdnja). Što se tiče ove zadnje konstatacije o brodu u koji je udarila barkasa, ni ja više nisam siguran, ali mi se čini da to nije bio 161, već prije onaj drugi lovac mina. Ali, kako sam već naveo, vrijeme čini svoje, stvari se polako zaboravljaju, posebno ako ih često ne "žvačete". Inače, osim Toše zarobljavanje je izbjegao i onaj poginuli poručnik. Na žalost. Sada kada ponovno čitam moj prethodni post vidim da sam izostavio navesti da je u onom trenutku opuštanja uoči samog napada, naređeno da se povuku one dvije straže iz mitraljeskih gnijezda (zastava i čuka iznad sidrišta), valjda da se ne provocira sukob . Nakon što su ponovno upućeni prema mitraljeskim gnijezdima, otkrili su da su već zaposjednuta. Ovi kod zastave na nezgodniji način (zarobljeni ppor K. i vodnik M. te dva vojnika). Otud ona razlika u broju vojnika JRM na obali (13/15). Pozdrav. … Prije nego što nastavim sa trajektom & remorkerima, treba navesti da je odmah od početka napada bilo svima jasno da brodovi i posade - ukoliko se ne žele predati - moraju isploviti sa sidrišta, jer je bilo pitanje vremena kada će se dogoditi fatalni pogodak u neki od brodova. U tom smislu je od komandanata brodova bio jak pritisak na nadređene, a posebno prema već spomenutom, pbb J., komandantu prvog odreda koji je te noći pokazivao najviše inicijative. Međutim, kao i svaki vojnik, on je čekao odobrenje / zapovijed od strane kbb Milog, ali takva naredba nikako da dođe (kbb Mili jednostavno nije odgovarao na njihove pozive), što je, naravno, povećavalo nervozu i frustraciju posada. Taj osjećaj da se nalaze u bezizlaznoj situaciji morao se još više pojačati nakon što je pogođen LM 161 i uočeno približavanje trajekta & remorkera. E sada, da se vratimo na onu pomalo nestvarnu sliku kada prema brodovima na vezu plove navedeni trajekt i remorkeri uz pozivanje na predaju. Ta situacija mi ni danas nije posve jasna i logična. Napominjem da su u međuvremenu svi ostali objekti već osvojeni/predani (Dom JNA, skladište Male Bare, Radionica, Gorivo, skladište Šipak, Kasarna, Komanda), ali se ZNG & MUP zadržao, s razlogom, samo u Malim Barama. S druge strane, zbog razloga navedenih u jednom od mojih prethodnih postova, sa brodova je dolazila vrlo slaba vatra, a na obali je bilo tek šačica ljudi koja je povremeno otvarala vatru. Pretpostavljam da su to razlozi zbog kojih je netko od zapovjednika ZNG-a & MUP-a pogrešno procijenio da su posade zrele za predaju. Za uplovljavanje triju slabo naoružanih brodova u skupinu naoružanih (vrlo naoružanih u odnosu na ove koji uplovljavaju) - u skučen akvatorij u kojem je mogućnost manevra brodovima vrlo ograničena - ne mogu naći neko drugo logično obrazloženje. Što se htjelo s tim manevrom? Izvršiti klasični abordaž i zarobiti brodove? Ako se to htjelo - a nije se sa velikom sigurnošću moglo procijeniti da će se neprijatelj predati - onda se može reći da je to bio vrlo hrabar, ali i nepromišljeno rizičan potez. Kako je čudno i nenadano započelo, tako se brzo i završilo: čim su brodovi uočeni sa jednog od šoraca je ispaljeno nekoliko kratkih rafala sa pramčanog topa koji su pogodili trajekt i jedan od remorkera (po mostu). Brodovi su nakon toga zavezli krmom i vratili se na sigurnu distancu, a kasnije uplovili u gradsku luku, van domašaja vatre. Istine radi, valja napomenuti i to da su na poziv za predaju u dva navrata sa komandnog broda ispaljene bijele signalne rakete, ali ne u zrak, već u more. Čovjek bi pomislio da sam krivo prikazao kbb Milog, možda je smislio lukavstvo pa je naredio da se rakete upravo tako ispale kako bi namamio brodove što bliže pa da ih ovi sa šoraca lakše pogode. Ali vraga, kbb Mili je zalegao u radar kabinu komandnog broda (nadgrađe, desni bok, relativno sigurno mjesto jer je sa te strane dolazila najslabija vatra, a opet se ne može reći da se zavukao u mišju rupu) i u dva navrata naredio p.k. D. P., koji je čitavo vrijeme napada bio uz njega, da ispali bijele rakete za predaju. Ovaj je iste ispalio, ali po svojoj odluci u more, tako da je izvršio naređenje, ali teško da su taj signal ovi s dolazećih brodova mogli protumačiti kao predaju. Uglavnom, ta epizoda je završila na opisani način i bez žrtava. … „Tamburanje“ po brodovima i uzvraćanje sa njih nastavilo se sve do naleta aviona RV JNA. Ispaljen je svitac i u slijedećim naletima je iz aviona otvarana vatra na položaje po okolnim čukama (u pravcu Z i SZ) gdje su bile snage ZNG & MUP-a. Nakon toga sve borbe oko sidrišta su splasnule, pa u trenutku isplovljenja brodova na njih skoro da i nije otvarana vatra. Snage ZNG-a i MUP-a su se povukle sa položaja oko sidrišta tako da je i taj najrizičniji manevar po posade prošao glatko i bez žrtava. Koliko sam uspio saznati, isplovljenje uopće nije naredio kbb Mili, već je, na pritisak posada, a vjerojatno i sam shvaćajući da je to prilika koja se ne smije propustiti, isplovljenje samoinicijativno naredio - u dogovoru sa ostalim zapovjednicima brodova s kojima je mogao stupiti u kontakt - već spomenuti pbb J. Nakon što su počeli isplovljavati lovci mina, za njima su krenuli i ostali brodovi. Zbog poznate situacije oko zategnute sajle ne izlazu iz Luke Ploče, brodovi su ostali u blizini sidrišta sve do jutarnjih sati. Nije bilo vatrenog djelovanja po njima tako da su neki od brodova noć proveli na sidru uz odmor posade po smjenama. Oni vojnici & starješine JRM koji su bili na obali, ukrcani su na brodove, tako da je sidrište ostalo bez vojske i s jedne i s druge strane. Nisam spominjao onaj drugi „abordaž“ sa barkasom, ovaj put u režiji ranije spomenutog zastavnika Toše, jer je o tome već sve rečeno. Također nisam spomenuo, ali je iz prijašnjih postova lancie, pp-a i FF-a jasno da je tijekom noći u kanal ispred luke, s druge strane sajle, doplovila TG JRM koja je došla u pomoć brodovima te otvorila vatru na ciljeve na operativnoj lučkoj obali (čini mi se da je TG doplovila nakon odlaska aviona – ispravite me ako griješim u tajmingu). Ni tu nije bilo žrtava, ali su se snage ZNG-a i MUP-a povukle iz luke. U zoru, najbliži je šorac doplovio do same sajle (zapovjednik p.f. E. L.) i kada se na nju naslonio shvatio je da je može „gurati“, odnosno da ista nije fiksirana s jedne strane. Naime, u panici koja je nastala nakon otvaranja vatre sa brodova TG (RTOP ili RČ?) po operativnoj obali, radnik/vojnik koji je bio na viljuškaru (za kojeg je bio vezan jedan kraj sajle) napustio je isti, a da nije povukao kočnicu. Tako da je šorac, gurajući sajlu, u stvari povlačio viljuškar prema obali. Čim je sajla dovoljno potonula da brodovi mogu proći, cijeli je divizion isplovio u Neretvanski kanal. Tako da je jedna dobra i domišljata ideja ostala samo dobra ideja. Još sam ostao dužan opisati situaciju na sidrištu nakon isplovljenja brodova. Kao što ste vidjeli, snage ZNG-a i MUP-a nisu ušle na samo sidrište, već su se nakon naleta aviona počele povlačiti. Na sidrištu je ostala jedino ronilačka barkasa, koja je plutala kraj plutača, jer se konop sa nekog od minolovaca zapetljao oko propelera i na taj je način „vezao“. Nije se znalo što je sa dr. T. M., vojnim liječnikom koji je po borbenom rasporedu trebao biti na toj ronilačkoj barkasi. Iz tog razloga, gumenjakom su se na sidrište vratili ronioci te utvrdili da je dr. u ronilačkom prostoru, živ i zdrav, pokriven sa dva (!) madraca. Nakon što su otpetljali konope, pokrenuli su motore i isplovili s barkasom u kanal. U tom trenutku „oslobađanje“ od vojne opreme na samom sidrištu (ronilačka oprema kao najzanimljivija, ali i osobni automobili – sve Zastavine jake marke) i okolnim objektima (tehnička radionica, gorivo, komanda, skladišta) još nije bilo započelo. Radilo se jedino na Malim Barama i to punom parom :roll: . [/i] |
