PALUBA
March 29, 2024, 12:57:21 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Čitajte na Palubi roman "Centar" u nastavcima, autora srpskog podoficira i našeg administratora Kuzme
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 ... 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 [35] 36 37   Go Down
  Print  
Author Topic: Srbija u Prvom svetskom ratu...  (Read 208131 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #510 on: January 30, 2022, 07:35:57 am »

Субота, 29.01.2022.
Бранко Пејовић

Питомце на крвавом путу докусурила морска болест

„И тако ми питомци 26. класе скопске Пешадијске подофицирске школе (доцније зване бизертске) од Скопља до Валоне на Јадранској обали, на тако дугом и крвавом путу од скоро три месеца, умирали смо од глади, зиме, умора, разних болештина, давили се по арбанашким баруштинама, речицама и рекама, убијани као змије од бездушних звери Арнаута, Бугара и свих непријатеља српског народа. Тако и на тај начин обележисмо тај крвави пут и костима пет стотина питомаца, младих синова Краљевине Србије. Нико их опојао није, нико их сахранио није...”

Овим речима албанску голготу описује у својим поратним сећањима Пожежанин Манојло Кораћ (1897–1976), и сам питомац „бизертске класе”. На та Кораћева ратна путешествија и записе (које је он сачинио седамдесетих година прошлог века) подсећа управо објављен број „Историјске баштине” у тексту Јасминке Лаловић Ђурић и др Александра В. Савића „Трновитим путем до официра”. На основу рукописа који се чува у пожешкој библиотеци.

„У Фијери задржасмо се недељак дана, све до Божића. Командир нам саопшти да ћемо ујутру на Божић кренути даље за Валону. Само да се извучемо из проклете Албаније, а још проклетијих зверова Арнаута... Од Фијере пут је био толико блатњав да смо се једва кретали. Остали смо били без обуће. Многи су ноге увили разним крпетинама, тек толико да нису голе. Видео сам поред пута бројне младе људе, живе костуре, ваљда су то били регрути који су се заглавили и са отказаном снагом сели у блато и чекали да ту издахну. Гледају нас тужним погледом, без иједне речи да нам ма шта кажу, јер им је и говор отказао. Жалост преголема, али смо и ми који пролазимо немоћни да им ма какву помоћ укажемо...”

„Стигосмо на десну обалу реке Војуше, до скеле. Ту је италијанска стража која чува скелу и прелаз.

’Сербо, стој! Нема прелаза док се не преда оружје и муниција. Па и онда нема прелаза, јер носите заразну болест пегави тифус.’

Онако изнурени попадасмо по песку поред пута. Мој командир капетан Крста говори француски, у име команданта са италијанским старешинама преговара. Није било другог излаза него да се приме италијански захтеви у погледу предаје оружја и муниције, а да преко наше болести пређу и превезу нас на леву обалу. Оружје и оно мало преостале муниције сложисмо на гомиле. Ето, ’пријатељи Италијани’ нас разоружаше! На овој страни реке једна мања просторија ограђена бодљикавом жицом и ту нас затворише, ту смо остали неколико дана. Дрва нема да се ватре ложе, поред реке брише ледени ветар. Трпи Сербо и умри, то ти је, друге нема!

Дођосмо у Валону и на пристаниште. Француски брод чекао је мало даље од обале, док се обаве формалности око нашег укрцавања. Сербо има на песку да седи и чека. Гледајући у морску галију која ће га спасти проклете Албаније. Улазимо у лађу, молитва Светом Николи да нас чува на мору... И песма ’Лађа се креће француска са пристаништа валонска’.

Примисмо храну, вечерасмо, ноћ је пала. Брод крену. Није дуго прошло, кад код нас наста лом! Све, ионако мртваце, захвати морска болест. Наста повраћање, превртање, кукање, претурање један преко другог. Бесне узбуркани таласи, играју се бродом као ораховом љуском. Ова ноћ нам је била тежа и гора од оних у леду на Плаки планини или оних на обали Војуше.”


Некако су ипак допловили до Бизерте, преко мора. Дочекао их је лично француски адмирал Гепрат.

„Бројна наређења падоше, а ми мртваци. Изиђосмо из брода. Изгледали смо овако: шајкача местимично прогорела, шињел такође прогорео, без дугмади и поцепан, чакшире изгореле и поцепане, а о обући и да се не говори. Три месеца нисмо се шишали и изгледали смо као права чудовишта. Истина, браде и бркова нисмо имали, јер за то нисмо стасали. Живи костури са тежином 25-30 килограма који се, ето, крећемо као авети”, писао је Кораћ, додајући да овим записом пали тужну воштаницу класним друговима који за српство својом крвљу и костима обележише овај пут.

А име Манојла Кораћа помињано је у Другом светском рату где се као потпуковник укључио у покрет Драже Михаиловића и био командант Златиборског четничког одреда. Допао је немачког заробљеништва 1942, а после капитулације Немачке није хтео да се врати у Југославију и потом се настанио у Великој Британији. Тамо је био активан у раду емиграције против Титове власти у Југославији, објављивао је чланке у емигрантској штампи. Кораћ је преминуо априла 1976. у Хадерсфилду, где је и сахрањен.

Izvor: www.politika.rs
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #511 on: February 01, 2022, 10:46:03 am »

Успомена са Крфа 1916. године.
Фотографија из поставке Српске куће на Крфу.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* успомена са Крфа.jpg (65.55 KB, 381x527 - viewed 7 times.)
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #512 on: February 18, 2022, 07:17:33 am »

Oruđa zarobljena od strane Bugara od 1915 do 1918 godine:

Oruđe/komadaoruđazatvaračazadnjakaprednjakamunicijskih kola
57mm B u kupoli Krupp M. 1891*32
75mm B Schneider mod. 1904*12
7,5cm S brdski Krupp 43
75mm B brdski Krupp M. 1904**222214187
75mm B Krupp M. 1904**211121
75mm B Krupp M. 1910**11
11cm L/15 S bronzani**343113
12cm S haubice Krupp**191819
6,4cm S brdski Broadwell M. 1879 22
70mm B brdski Schneider 767
75mm B Schneider M. 1907 181145214609240
75mm S Krupp 46682
8cm S brdski De Bange 6361
8cm S Krupp M. 1871 33
8cm S Broadwell M. 1871 68
8,7cm S Krupp 1111
9cm S Broadwell M. 1871 44411
9cm S Broadwell M. 1872 5956
10,5cm S Krupp M. 1867***7977
12cm L/7 S haubice bronzane 1919
12cm L/20 S haubice bronzane 13265
12cm S haubice Schneider M. 1897 173155230
120mm B haubice Schneider M. 1910 2412284938
12cm L/25 S Krupp 4442
15cm S haubice Schneider M. 1897 55
150mm B haubice Schneider M. 1910 75799
15cm L/14 S haubice 141
15cm L/14 S haubice bronzane 222
15cm L/19 S bronzani 121016
15cm L/26 S Krupp M. 1873 222
37,5cm L/8 gvozdeni NTR topovi1
7cm Sbrdski bronzani 768
12cm L/15 S bronzani 4
15cm L/21 S bronzani 1
70mm S bronzani 333
12cm L/41 (4.7-inča Mk. IV) 66

* Bugarska oruđa zarobljena u drugom balkanskom ratu
**Turska oruđa zarobljena u prvom balkanskom ratu
***Bugarska oruđa zarobljena 1885

B - brzometna oruđa
S - sporometna oruđa

Izvor: ДВИА, Фонд № 40, Инвентарен опис № 2, Архивна единица № 1257 – Отчет за дейността на Управлението на началника на артилерията в Щаба на Действащата армия (1915-1918).
Logged
dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 22 318


« Reply #513 on: February 21, 2022, 01:02:17 pm »

Током повлачења 1915/1916. годину практично је сва артиљерија Српске војске остала , односно непријатељ ју је заробио. Зато овако велики плен није ништа чудно. Вероватно су Немци и Аустроугари заробили остатак српске артиљерије.
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #514 on: February 21, 2022, 08:46:55 pm »

Na žalost nisam našao sličnu listu za austro-ugare i nemce.
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #515 on: March 02, 2022, 12:20:56 pm »

Prelaz preko reke Maće 1915. godine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Mace1915.jpg (81.49 KB, 800x597 - viewed 4 times.)
Logged
gocemk
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 636


« Reply #516 on: September 27, 2022, 03:45:13 pm »

На денешен ден Французците под команда на Луј Франше д' Епере  заедно со своите српски сојузници под команда на генерал Мишич го пробиват фронто на Добро поле против Бугарските царски војски.Битката започнала на 16 септември 1918 година кога Французите употребиле околу 600 топови и минофрлачи на добро поле или по 6 топови или една батерија на 1км квадратен  французите испалиле преку 10 илјади зрна истот така француската авиција во задината во мариово ке извршат големи бомбандирања на бугарските линии .Бугарите под команда на заменик генерал Жеков кој бил 200 км во Кустендил биле фатени целосно не подготвени ниту имале изградено фортификација биле целосно збришани за 10 дена бомбандирање Онаа што е интересно главниот генерал на бугарските сили генерал Тодоров тој ден заминал на лечење во Виена и тука се појавила онаа теза дека Тодров бил платен од страна на Французите во летото 1918 година од  како франзуците се пробиват на Добро поле тргнуват кон Криволак и кон Прилеп и со тоа го пробиват целото лево крило на македонскиот фронт .
 Овој пораз на добро поле ке предизвика метеж кај бугаро татарски војски кој ке почнат во паника да бегат кон скопје а од тука кон бугарија каде во близина на делчево ке организират соцјалистичка револуција и ке ја  формират Радомирска република  и тоа ке биди причина бугарите да капитулират на 29 септември 1918 година и го оствариле  најголемиот страв на германскиот генерал Лудерфонт кој рекол  во летото 1918 дека бугарите не се способни да го задржат фронтот во Македонија и дека ако тој фронт се пробије тоа ке биде крај за германската победа и ке значи пораз на Германија и токму и тоа се случи за само еден месец во ноември 1918 година хрватска, словенија, босна  чешка и унгарија се отцепиле од австрија исто така  турција во октомври капитулирала што значело прекин на дотур на нафата од блискиот исток за германците .


* makedonskiot front 1918.jpg (241.02 KB, 940x665 - viewed 6 times.)
Logged
dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 22 318


« Reply #517 on: October 01, 2022, 06:46:43 pm »

Quote
Онаа што е интересно главниот генерал на бугарските сили генерал Тодоров тој ден заминал на лечење во Виена и тука се појавила онаа теза дека Тодров бил платен од страна на Французите во летото 1918 година од  како франзуците се пробиват на Добро поле тргнуват кон Криволак и кон Прилеп и со тоа го пробиват целото лево крило на македонскиот фронт .

И да је десет Тодорова било на фронту не би ништа помогло. Једноставно, Бугарска војска је била преморена и психички и физички исцрпљена дуготрајним ратом. Противници припремљени, мотивисани и снажно подржани артиљеријом и авијацијом. Главни почетни удар је ипак нанела Српска војска, подржана пре свега француском артиљеријом. У саставу српских армија (1. и 2. армија) биле су и две француске дивизије (122. француска и 17. колонијална, у саставу 2. српске армије) и то у првом ешелону (уз Шумадијску из 2. армије и Дринску и Дунавску 1. српске армије).

Иначе, мени је врло занимљиво прочитати у мемоарима обичних учесника пробоја како су они то доживели. Имам мемоаре пуковника (у то време ппуковника) Стевана Тууцовића, рођеног брата Димитрија Туцовића који по данима и сатима описује борбе. У време пробоја био је командант артиљеријског дивизиона. Он врло реално приказује ситуацију.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #518 on: November 18, 2022, 12:47:51 pm »

Резервни капетан, топлички сељак Милан Илић из Доњих Точана прича:


Помолио сам се Богу пре напада. Ровови су били блиски. Артилерија срозава све што стигне. Ишло се на нож. Предамном паде осам људи као од шале. Није се ни видело од чега. Није се чула ни реч. Где би се и чула.
Тако идем. И све ми се чини да сам у тору. Овце блеје, краве позади њи мучу. Толика је галама. И још, као да шкрипи десет воловских кола. Па испадају точкови, клате се арњеви, падају клинци. Ето тако. И није ме ништа страх. Не бојим се. У тору смо често били. А таква је галама.
А мало пре ми се смејали. Мени криво што двојица од њих већ погибоше. Куршуми лете. Мора да лете. Ко је видео да се изиђе из рова, и иде према њиховом, а да не буде куршума. Зато не марим. Много је већ око мене зујало, па мислим: Ухватили ме, ухватиће ме; не ухвати ли ме добро! А све хоћу да гледам у очи. Одавна знам: кад гледам Бугарина у очи пушка му се помери. И нож се помери, ако је предамном. Тако стижем.
Не видим ништа око себе. То и други кажу. Они још веле да им се чини да су сами, јер и не чују никога. Гледају само пред собом човека кога ће убити. Тако и ја. Али, држим по тројицу, четворицу, већ како стигнем, ако су близу, на гомили пред очима. И на њих идем. Кажем, не мислим на куршуме.
Кад неко падне преда мном, или до мене, спотакнем се. Не видим. Тек кад паднем огледнем се, и видим крв, леш. Онда идем опет напред. Тако сам ту, кад падох преко једног друга, избегао метак. Онај с прека нишанио. Видео сам. А десило се да паднем. И погибе један иза мене. Десило се.
Идем даље напред. Пуцам. Насумце. Онда гађам једног који је дигао сувише главу. Кад стигнем до њиховог рова они већ скочили, беже. Пуца се даље. Ништа не знам ко пуца. После, кад остадосмо сами у њиховим рововима, и кад одахнусмо, видим иза рова да су многи наши погинули. Сувише много. Па кажем: Где си видео јуриш а да не погибају? Па ми неко стисне руку и удари ме по рамену. А ја кажем: Остао сам жив, тачно; неко мора да остане! А они се чуде и кажу: Е, Милане, много среће имаш…!
Тако прође јуриш. Купе лешеве. Рањени галаме. Пушим.
Нема ни листа, ни травке да је сажвачем, а жедан сам. И бесан. Може човек када се наљути, не на њих преко, већ на овај камењар. Кажу да је све тако на солунском, па се помирисмо. Кад пређемо у Србију биће шуме, ливаде, поља. Ја, да ми је ући у леју младог лука!
Пуца се. Навикло се, па се и не питамо. Увукли се у ров. Пада ноћ. Чули смо да ће нас напасти. Почело око поноћи. Артилерија, ракета, меци.
Навалили Бугари. Добисмо више муниције. Издржаћемо. Знам добро, кад имамо доста муниције јачи смо. Онда се не бојимо. Испавали се мало. То је добро. Не зуји толико у глави. Зуји само у ушима.
Иду полако. Мисле да их не видесмо. А ја видим у мраку боље. И лепо, ето, кажем људима: Пуцајте у ону штрафту што се миче. Не видиш? Гледај боље!
Трљају очи. Виде. Пуцају. Па се смеју, јер они преко падају. Вичу 'ура'!
Али сад запели, па неће натраг, ма да се пуца страшно. И наши топови пуцају ко луди. А он иду напред. Сад ће до рова. Мање их, истина, али се позади крећу други брже. Моји трче на све стране, хватају бољи грудобран. Ја стојим и чекам. Издржах све ратове тако стојећи, кад већ не излазимо из рова. И боље је. Ко трчи, наиђе метак који му није намењен. Овако је, мислим, боље, и не секирам се. Ако наиђу, ја већ држим руку спремну. Тако је то.
Дошли до ровова. Пуцамо. Али, већ сачекују ови моји и ножевима. И добро сачекују. Пребацују их ножем преко рова. Само одозго сипа крв на шлем. Сипа, Бога ми, и на главу, ако је дигнеш. Неки накривили шлемове, да не би крв пала у очи, јер се онда гине. Крв само пада, а изгледа као нека ретка, крупна киша. Изјутра ће, знам, сви мундири бити испрскани. Мораш. Није мундир за параду. Добро је за ове бледе младиће да не виде те флеке одмах. Сутра ће их лакше поднети, ако буду живи. Они, знаш, лако гину, јер немају јаку руку, па их поклопи Бугарин и прекоље у мраку. Треба издржати на ножу Бугарина. Обично је тежак.
Ударило ме нешто. Као са стране. Прво не знам да ли је нож или метак. После знам добро да је метак, јер пече. Од ножа не пече, само је млитавост већа. Тако се стуштим на дно рова. И чучим, а тешко дишем. После зора. Полако, али сад као одједном. Замаглило ми се и доцкан је видех. Онда ме покупе. Остали смо у рову. Значи отерали смо их. Много њих лежи мртво и напред, и иза рова. Много крви. Ножеви су радили.
Сад, да ме не превијају, узео би перорез и дељао парче дрвета. Али руку не могу да макнем. Кажу ми: Добро си прошао! Хвали Бога. Још мало, па оде ти…! А ја кажем: То ти је. Мора једном и мене. Дај цигару.
Ето, то. Тако, на нож кад дође, онда се мало продрмамо. После, гађа ров. Увек исто. Док, како рекох, не наиђе опет ноћ, па запне нож…

(Гледа широким очима испод шајкаче, поштапљен, поред чаше вина. Нема више ни речи. Тешко му да говори. Тешко да седне, тешко да устане, тешко да стоји. Најгоре, тешко му и да мисли. Треба 'шлагворте'. Не зна број рана. Не зна више стара имена. Загледа се у једну тачку, па, као, смислио је. И испрекидано рече):

Добар си човек. Ето, зато ћу ти кажем. Рањавали ме, ударали, мучио сам се, кидисао, што кажу крви се напио и крв ми испише. Али, није ме жао. Никад ме није било жао. Кад ме дохвати ја опсујем. Кад не дохвати прекрстим се. То је све. Кад болујем ћутим. Ћутим и кад не болујем. Такав сам.
Али, ето, кадгод падоше они голобради младићи, просто да се искидам. Па ударим шаком о камен, и велим: Милане, смири се, немој тако! А неће да ме пусти. Видим, три четири млада човека како жути леже. Псујем. Ништа ми није по вољи. Све би око себе убио. Ишао би сам на бугарски ров. И ишао сам, па ме задржаше. Толико ми криво. Да се искидам, да цркнем. Разумеш. Да. Па непрестано склањам главу у страну. Разумеш. Да. И цео дан не ваљам. Криво ми што погибоше младићи, и што ми старији за инат остадосмо. Цео дан не ваљам. Не једем. Не говорим.

(Ту се налазио случајно један мали каранфил, ружичаст, на столу поред штапа и чаше. Док је говорио искидао га, поцепао прстима на најситније делиће. Затим, дунуо све са стола.) - Прибележио Драган Алексић (1932)
Logged
dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 22 318


« Reply #519 on: December 02, 2022, 02:42:23 pm »

Један интересантан текст о учешћу војника "мухамеданаца" у Српској војсци у Првом светском рату, посебно у одбрани Београда октобра 1915. године. Текст је објављен у оквиру портала "ОКО" , Радио телевизије Србије.


KRAJNUTA ISTORIJA
Muslimanski branioci Beograda 1915: Zaboravljeni heroizam Šemse Midovića i Sulejmana Balića, neznanog junaka sa Avale

Piše: DANILO ŠARENAC Četvrtak, 01. dec 2022, 09:13 -> 10:39

Od oko 10.000 srpskih vojnika koji su branili Beograd 1915. godine njih oko 1.500 bilo je muslimanske vere, poreklom iz Sandžaka, Makedonije, Kosova i Metohije. Sudbina vojnika muslimanske veroispovesti u srpskim vojnim jedinicama još jedan je zapostavljeni istorijski ugao gledanja na Prvi svetski rat koji, zajedno sa Balkanskim ratovima 1912-1913, predstavlja važnu epizodu u međunacionalnim odnosima na teritoriji Srbije. Njenim rasvetljavanjem barem donekle bi trebalo da se prevaziđe pojednostavljena etnocentričnost naše istoriografije i njena zatvorenost u uskim nacionalnim okvirima. Istraživačko zapostavljanje ove i sličnih tema iz domena međuetničkih odnosa doprinosi pobedi zaborava, ali i ostavlja prostor za mitološka, ekstremna i nenaučna tumačenja.

Prilikom radova na rekonstrukciji Beogradske tvrđave, juna 1935. godine, ispred crkve Ružice, otkopano je 20 ljudskih skeleta. Kako ovaj prostor pre rata nije služio kao groblje, savremenici su pretpostavili da je reč o vojnicima nastradalim tokom borbi vođenih u Beogradu u oktobru 1915. godine. Pronađene vojničke oznake, uniforme i drugi predmeti jasno su ukazali da je reč o srpskim vojnicima. Spontano pronalaženje grobova iz Prvog svetskog rata u Beogradu nije bilo retko, a uobičajena praksa je nalagala da se posmrtni ostaci sakupe i svečano polože u jednu od dve beogradske vojničke kosturnice. Međutim, ovoga puta u pitanju je bio jedan izuzetak.

Naime, program komemoracije predviđao je da se pored liturgije održi i „svečani pomen neznanim herojima po obredima istočno-pravoslavne, katoličke i muslimanske veroispovesti".

Sahranu pokojnika organizovali su veterani nekadašnje srpske kraljevske vojske, okupljeni u „Udruženju branilaca Beograda", pa se ne može reći da je odluka o uvođenju katoličkog i islamskog ceremonijala doneta samo iz državnih obzira ili kako bi se poštovala postojeća verska i nacionalna raznolikost unutar Kraljevine Jugoslavije. Naprotiv, srpski veterani su jedini precizno mogli da posvedoče o vrsti i rasporedu srpskih jedinica koje su se nalazile u Beogradu tokom dramatičnih borbi koje su počele 6. oktobra 1915. godine.

Veterani su znali ono što je danas malo poznato srpskoj javnosti, a to je da je od oko 10.000 srpskih vojnika koji su branili Beograd 1915. godine njih oko 1.500 bilo muslimanske vere, poreklom iz Sandžaka, Makedonije i Kosova i Metohije.
Prisustvo muslimana iz Sandžaka, Kosova i Metohiji i Makedonije kao vojnika u okviru posebne srpske vojne celine „Trupe Odbrane Beograda", sporadično se pominje u srpskim vojnim izvorima iz 1915. godine. Međutim, reč je o rasutim podacima koje niko nije sistematizovao. Nasuprot nepostojanju ove teme u istoriografiji, uspomene na boravak muslimana u srpskoj vojsci delom su sačuvane u Sandžaku. Sećanje se prenosilo porodičnim predanjem, pa je samim tim podrazumevalo i sva ona iskrivljavanja i pojednostavljivanja koje podrazumeva usmeno prenošenje istorijskih znanja. U odsustvu preciznih obaveštenja i proverenih istorijskih činjenica, istorija učešća Bošnjaka u srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu kretala se između potpunog nepoznavanja i zaborava, s jedne, i legende i mita s druge strane.

Sudbina Bošnjaka u srpskim vojnim jedinicama samo je još jedan zapostavljeni istorijski ugao na Prvi svetski rat, koji, zajedno sa Balkanskim ratovima 1912-1913, predstavlja važnu epizodu u međunacionalnim odnosima na teritoriji Srbije. Iako je reč o relativno kratkom periodu, on je ispunjen dramatičnim primerima sukoba i saradnje, i ostavio je dalekosežne posledice. Njegovim rasvetljivanjem barem donekle bi trebalo da se prevaziđe etnocentričnost naše istoriografije i njena zatvorenost u uskim nacionalnim okvirima. Istraživačko zapostavljanje ove i sličnih tema iz domena međuetničkih odnosa doprinosi pobedi zaborava, ali i ostavlja prostor za mitološka, ekstremna i nenaučna tumačenja.

Ko je neznani junak sahranjen na Avali?

Najvažniji trag o boravku muslimanskih vojnika u Beogradu 1915. godine predstavlja priča o Neznanom junaku sahranjenom na Avali oktobra 1915, sa natpisom na nemačkom „Ein unbekannter serbischer Soldat". Sticajem okolnosti baš ovaj grob će postati centralno mesto oko kojeg će nastati ju­goslovenski kult neznanog junaka.
Odbor za izradu spomenika neznanom junaku počeo je sa radom 1921. godine. Vremenom je prvi skromniji spomenik zamenila velelepna grobnica u okviru mauzoleja koji je projektovao Ivan Meštrović. Postepeno, širom Srbi­je proširila se priča da kosti neznanog junaka pripadaju nikom drugom do muslimanu, Bošnjaku, srpskom vojniku Sulejmanu Baliću iz Duge Poljane, mestu između Sjenice i Novog Pazara.

Da li je moguće utvrditi indetitet neznanog junaka? On je poginuo najverovatnije u noći 13/14. oktobra 1915. godine i to u sastavu srpskog Kombinovanog odreda. Reč je o jedinici koja je u mnogo čemu odražavala ne samo karakter srpskih ratnih improvizacija 1915. godine već i šaroliku etničku strukturu tadašnje Srbije.

Do 17. oktobra 1915. godine nemačka i austrougarska vojska uspostavile su pot­punu kontrolu nad Avalom. Usledila je i sahrana srpskih mrtvih. Članovi odbora za po­dizanje spomenika neznanom junaku ostavili su detaljan zapis o ekshumaciji jednog groba na Avali iz 1921. godine. Tako se o tu sahranjenom vojniku zna podosta.
rvi zadatak Odbora bio je da se utvrdi da li je u ovom plitkom grobu uopšte sahranjen srpski vojnik. Predmeti koji su nađeni pažljivo su popisani. Skelet vojnika pretrpeo je teška oštećenja usled eksplozije granate. Dežurni lekar je pregledom lobanje i skeleta ustanovio da je vojnik bio srednjeg rasta i veoma mlad. Čitava leva strana grudnog koša bila je raznesena, a delovi granate u težini od 1 300 grama nalazili su se ispod lobanje. Nađeni su „delovi vojničke bluze, opasač sa dve fišeklije srpske, pune srpske municije".

Tu su bili i drugi delovi vojne spreme, uprtači, vojničke cokule koje su bile zavezane telefonskom žicom, novčanik sa tri „stare" kovane monete od dva dinara sa likom kralja Petra (iz 1904. godine). Tu je bilo i parče papira koje se nije moglo identifikovati (pretpostavljalo se da se radi o pa­pirnoj novčanici od 10 dinara, puštenoj u opticaj 1908. godine). Vojnik nije posedovao identifikacionu značku. Pronađeno je još municije, ruskog porekla, proizvodnja „Tul­skog zavoda" iz 1906. godine.

Ova raznorodna oprema bila je slika i prilika snabdevanja srpske vojske 1914. i 1915. godine. Međutim, pri skeletu nije nađeno ništa što bi otkrivalo identitet. Ipak, istraživač Branko Bogdanović svojim lucidnim zapažanjima nedavno je ipak uspeo da dođe do zaključka koji deluje veoma uverljivo.

Naime, on je analizom vojničke spreme primetio da je najverovatnije reč o vojniku iz Ibarske vojne oblasti, dakle, Bošnjaku koji je stigao u Beograd kao deo popune u proleće 1915. godine. Ključnu ulogu imaju dve činjenice. Odsustvo identifikacione pločice ili značke i postojanje cokula. Ovakvu znač­ku vojnici iz „Novih oblasti" uglavnom nisu imali dok prave, metalne vojničke pločice sa oznakom identiteta, srpska vojska dobija tek na Solunskom frontu. Kada je reč o cokulama, neznani vojnik je nosio američke cokule (M1910), nabavljane 1914. godine. One su deljene prvenstveno vojnicima na odsluženju vojnog roka tj. kadrovcima i, u manjoj meri, pukovima I poziva.

Konačno, Branko Bogdanović zaključuje: „Po sve­mu sudeći, neznani junak je jedan od dvadesetogodišnjaka iz Ibarske vojne oblasti, od Sandžaklija pozvanih na odsluženje redovnog vojnog roka, u 10. kadrovski puk potpu­kovnika Momčilovića. To objašnjava i odsustvo ratne značke, koja nije na vreme podeljena 'kadrovcima' iz 'novih oblasti'. Na ovo ukazuju i cokule, uvezane telegrafskim kablom, koje su bile 'privilegija', u odnosu na opanke drugopozivaca i trećepozivaca."

Regrutacija muslimana u srpsku vojsku

U dramatičnim danima prve faze vojnih operacija u svetskom ratu 1914-1915, Kraljevina Srbija pribegla je regrutaciji muslimana iz tzv. Novih krajeva pre svega zbog očajničke potrebe za novim kontingentima regruta. Popuna „rashoda u operativnim jedinicama" tj. pronalaženje ljudi koji bi popunili proređene trupe, postalo je imperativ za srpsku Vrhovnu komandu već u leto 1914. godine.

Međutim, regrutovanje i mobilisanje na teritorijama koje su tek godinu dana bile sastavni deo Kraljevine Srbije povlačilo je za sobom i čitav niz političkih i psiholoških posledica koje su se ticale konfesionalnih i međuetničkih odnosa. Konačno, dolazak regruta iz „Novih oblasti" postavljao je i načelno pitanje izjednačavanja pravnog statusa građana iz ovih oblasti do onog nivoa ustavnih prava i političkih sloboda koje su uživali građani tzv. pretkumanovske Srbije.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Islamski obred u Srpskoj vojsci

Važne odredbe srpskog ustava iz 1913. bile su naime suspendovane u novoprisajedinjenim oblastima, čiji su stanovnici tako imali karakter građana drugog reda. Ta ista država je sada od tih drugorazrednih podanika tražila da brane njene granice.
U Novim oblastima najpre su regrutovani podanici hrišćanske denominacije. Proces je otpočeo još u aprilu 1914. godine kada je formiran „Vardarski puk". Nove klase mladića regrutovane su i po otpočinjanju rata, da bi u značajnijem broju ove snage uzele učešća u Kolubarskoj bici. Regent Aleksandar Karađorđević je u svojoj proklamaciji od 28. decembra 1914. godine posebno podvukao doprinos „braće naše koju od Turka oslobodismo", obećavajući im pravo na sve političke i ustavne tekovine Srbije.

Međutim, regrutacija muslimana sa „Novih teritorija" razvijala se na drugačiji način upravo zbog svoje osetljivosti. Sama ideja je isprva stavljena ad akta, potpisivanjem Carigradskog mira između Kraljevine Srbije i Otomanske države 1914. godine. Ovim ugovorom okončana su neprijateljstva između dve države, a kada je reč o regrutovanju stanovnika muslimanske vere sa teritorija koje su nekada pripadale Osmanskom carstvu, dogovoreno je da ono ne može da se vrši u naredne tri godine.

Međutim, sa ulaskom Turske na stranu Centralnih sila ideja o regrutovanju muslimana sa ovih prostora ponovo postaje aktuelna i srpska vlada više nije nameravala da se pridržava onog što je pisalo u Carigradskom ugovoru.

Komandant Trupa Novih oblasti, general Damjan Popović, kao najupućeniji u ovu problematiku, podneo je srpskoj Vrhovnoj komandi sredinom decembra 1914. godine elaborat o mogućnosti regrutovanja muslimana iz njegove zone odgovornosti u srpske jedinice. Na prvom mestu on je istakao da Kraljevina Srbije popunu za vojsku teško može naći na drugom mestu. Računao je da srpska vojska može da računa na npr. 5.900 regruta, ukoliko pozove „u kadar" mladiće rođene 1893. i 1892. godine.
General se dotakao i psiholoških i političkih posledica. Najpre, on je smatrao da će mera pozitivno uticati na hrišćane iz Novih oblasti koji su već angažovani na frontu. Takođe, Popović je smatrao da bi se pozivanjem muslimana pod zastavu njihova sudbina u potpunosti vezala sa Kraljevinom Srbijom. Kako je general Popović pisao „nestala bi nada da će se Turska ikada vratiti na ovaj prostor". Istovremeno, uvođenjem ove mere srpska država bi pokazala snagu svojih institucija i svog autoriteta.

Trenutak je bio povoljan jer je upravo ostvarena druga ubedljiva pobeda nad austrougarskom vojskom u 1914. godini. Upravo je završena Kolubarska bitka, a nova klasa mladića iz starih granica Srbije tj. pretkumanovske Srbije upravo je dolazila na obuku u „Nove oblasti". To je značilo da će na terenu biti prisutna dovoljna sila da se nosi sa svim problemima koji bi mogli da iskrsnu.

General Popović nije očekivao da će muslimani sa oduševljenjem hrliti u srpsku vojsku, ali nije predviđao ni veće proteste. General je jedino procenjivao da će regruti ispoljiti žal za domom, ali da pravi protesti mogu jedino da se očekuju od strane pojedinih Albanaca.

Konkretan rad na regrutaciji trebalo je da se obavi u saradnji sa lokalnim muftijama i hodžama kako zbog uticaja koji su ovi ljudi imali među muslimanima, tako i zbog činjenice da su veoma često samo oni imali tačne spiskove mladića određenog godišta. Islamski verski predstavnici imali su ključnu ulogu i u tumačenju ove mere srpske države.

Cilj državnih organa bio je da se ovo prvo regrutovanje shvati kao želja srpske države da izjednači sve njene podanike u pravima, ali i obavezama. Maćehinski odnos države i svojevrsno licemerje predstavnika vlasti ogledalo se u činjenici da su oni prvo nametali ispunjavanje obaveza od strane podanika koji će tek u nekoj neizglednoj budućnosti biti izjednačeni i u pravima sa drugim građanima Srbije.

General Damjan Popović je preporučivao da se pozovu četiri klase regruta odjednom, tj. svi rođeni između 1890. i 1893. godine. Ovo je predlagao jer je očekivao da će odziv biti slab. Predlagao je i da se muslimani pošalju na odsluženje vojnog roka van granica „Novih oblasti". Iz ovog elaborata jasno je da se nisu očekivali veći bezbednosni problemi prilikom regrutacije. Ipak, dolazak većeg broja trupa iz centralne Srbije, kao i ideja o mogućem masovnom ignorisanju regrutacije, ukazuje da je situacija bila izuzetno složena.

Iznošenje svog mišljenja general Popović završavao je isticanjem važnosti poštovanja religije novih regruta. „Sa naše strane treba sve učiniti, da novi regruti mogu svoje religiozne obrede vršiti onako isto, kao što su to vršili i za vreme služenja u turskoj vojsci i kao što im se to čini u francuskoj i u engleskoj vojsci."

Važnost religije pravilno je shvaćena kao jedno od najvažnijih pitanja za nove regrute. Međutim, upravo opisivanje novih regruta kao „muhamedanaca" otežava njihovo etničko razvrstavanje.

Pitanje razvijenosti osećanja nacionalne pripadnosti i posebnosti muslimana i hrišćana sa „Novih oblasti" svakako je veoma složeno. Postoji svakako i mogućnost da je srpska vojska upotrebom termina „muhamedanac" nastojala da potisne lokalni ili nacionalni identitet Bošnjaka, Turaka i Albanaca tretirajući ih kao domorodačko stanovništvo koje se od Srba razlikuje jedino religijom. Ipak, nema istorijskih izvora koji bi jasno ukazivali da je ovakav pristup bio praktikovan.  

Načelnik srpske Vrhovne komande, vojvoda Radomir Putnik podržao je predloge koje je izneo komandant „Trupa Novih oblasti". Ministarski savet Kraljevine Srbije je zatim na preporuku Vrhovne komande 25. decembra 1914. godine doneo odluku da se u vojsku pozovu tri godišta muslimana sa „Novih teritorija", mladići rođeni 1892 ̶ 1894.

Mladići su do 18. januara 1915. godine očekivani u kasarnama. Odziv je bio relativno visok jedino u Ibarskoj divizijskoj oblasti, a širom „Novih oblasti" zabeleženi su brojni problemi poput odbijanja da se položi zakletva ili negodovanja. Incidenti su se naročito ispoljavali u delovima Makedonije gde je regrutovano albansko stanovništvo. Krajem 1914. godine na vojnu vežbu je pozvano još osam godišta, to su bili mladići rođeni između 1884 i 1891, s tim što je njihova obuka sprovođena unutar granica „Novih oblasti", dakle u blizini njihovih domova.
Situacija je u svakom slučaju bila veoma složena, a o tome je svedočio i dokument koji je srpska vojska zaplenila početkom 1915. godine kako kruži u „Novim oblastima". To je bio proglas „Udruženja islama" nastao februara 1915. godine. U njemu su muslimanski regruti pozivani da ubijaju svoje oficire, uništavaju vojnu opremu kao i da na svaki drugi način podrivaju srpske ratne napore.

Slanje muslimana u rat protiv Austrougarske i Nemačke viđeno je kao pogrešno jer su ove države bile „saveznice muslimanskog kalifata". Uprkos svim problemima muslimanski regruti su pristigli u svoje centre za obuku, a nema dokaza da je srpska vojska preduzela neke posebne bezbednosne mere usled pojave ovakvog poziva na borbu protiv srpske države.

Postoje indicije da su muslimani bili mobilisani i pre formulisanja zvanične državne politike po ovom pitanju. Holandski lekar Arijus Tinhoven pisao je u jesen 1914. godine da se albansko stanovništvo masovno mobiliše u vreme krize koja je prethodila Kolubarskoj protivofanzivi srpske vojske, a da se sporazum sa Otomanskom carevinom o roku od tri godine, ne poštuje.

Slične optužbe srpskom Ministarstvu inostranih dela uputio je i otomanski poslanik u Srbiji. On je tvrdio da se muslimansko stanovništvo upotrebljava „za kuluk najgore vrste".

Usledila je istraga generala Damjana Popovića u kojoj je zahtevao da se komandanti svih divizijskih oblasti sa „Novih oblasti" izjasne o ovim optužbama. Utvrđeno je da su muslimani regrutovani u manjim grupama pre svega kao konjovodci tj. pratioci životinja koje je srpska vojska rekvirirala za potrebe fronta. Naime, više stotina konja, volova i bivola uzeto je za potrebe fronta i iz „Novih oblasti" poslato ka severu, bliže frontu. Muslimani su bili angažovani i za građevinske radove u blizini mesta u kojima su živeli, ali nije bilo dokaza da je bilo ko mobilisao lokalne muslimane za potrebe popune operativnih jedinica na frontu.
Muslimani su u vojnom smislu jedino bili angažovani kao pripadnici straža koje su obezbeđivale telegrafske stubove u „Novim oblastima". Međutim, formalna odluka o angažovanju muslimana „za kuluk" doneta je nakon stupanja Otomanske carevine u rat sa Rusijom. Tada je odlučeno da se svi stanovnici „Novih oblasti" ravnopravno upotrebljavaju za državne građevinske radove. General Damjan Popović pisao je novembra 1914. godine, pojašnjavajući ovo naređenje: „Opet ponavljam, da ne treba mnogo navaljivati na Turke, da oni u tome ne vide, kao našu zlu volju, što je Turska u ratu sa Rusijom."

Ove ljude, koji su pratili srpsku komoru video je u okolini Valjeva i Arčibald Rajs. On je imao sopstveno, dosta pojednostavljeno viđenje nacionalne pripadnosti muslimana koje je susreo. „Volovska kola dolaze iz Južne Srbije i prate ih ljudi sa fesom i čalmom, muslimani koji su posle pobeda 1912. i 1913. godine postali Srbi i koji se pokazuju verni svojoj novoj otadžbini. "  

Muhamedanski bataljoni u odbrani prestonice

Muslimani, regruti pozvani u vojsku u decembru 1914. godine, pristizali su u različite srpske garnizone. Karakterističan je primer jedinica koje su došle u Beograd. Naime, komandant „Kombinovanog odreda", koji je delovao u okviru „Trupa Odbrane Beograda", pukovnik Dušan Tufegdžić, došao je na ideju da se izvrši posebna preraspodela „muhamedanaca". On je podneo svojim pretpostavljenima „Projekat o bataljonu muhamedanaca upućenih u ovaj Odred".

Pukovnik Tufegdžić je predlagao da se stvore posebni muslimanski bataljoni, naime njih četiri. To je moglo da se učini od mladića koji su određeni da stupe u jedinice u Beogradu. „Kombinovani odred" je u maju 1915. godine primio čak 3.042 redova muslimana iz „Novih krajeva". Pukovnik je primetio da je jedan broj regruta „fizički iznuren i neobučen", čak njih 705. Zbog toga je pukovnik Tufegdžić predlagao da se oni izdvoje u poseban bataljon i pošalju na dodatnu obuku i odmor daleko od bojišta, u Aleksinac.

Pukovnik Tufegdžić je zato predlagao da se u Beogradu zadrži samo jedan bataljon. Ta jedinica bi nosila naziv „Četvrti bataljon Desetog kadrovskog puka". Problem loše obučenosti i uopšte nepoznavanja vojne službe pratio je i hrišćane koji su pristizali iz „Novih oblasti". Pukovnik Tufegdžić primetio je i da su jedinice oskudevale u oficirima, komori kao i naoružanju. Četvrti bataljon imao je 10 narednika, 27 podnarednika i 36 kaplara.

U jedinice su često stizali srpski oficiri već više puta ranjeni na bojištu, pa je problem upravljanja trupama bio veoma izražen. „Kad nastupe gubici u prvim borbama, čete će primati narednici, a kako oni komanduju mi smo imali prilike već da iskusimo", pisao je pukovnik Tufegdžić.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Islamski obred u Srpskoj vojsci na Solunskom frontu

Deseti kadrovski puk, zajedno sa VII pukom drugog poziva činio je kičmu Trupa Odbrane Beograda. Treba napomenuti da je niz srpskih istaknutih oficira poput majora Dragutina Gavrilovića ili Đorđa Roša bio upravo u X kadrovskom puku, ali da su se nalazili u 2. bataljonu istog puka. Ostatak jedinica Odbrane Beograda činilo je par stotina četnika i dobrovoljaca, žandarma, kao i mornara i artiljeraca koji su pristigli iz država članica Antante. Ostatak trupa činile su jedinice III poziva, krajnje sumnjive borbene vrednosti. Pukovnik Tufegdžić je dalje predlagao da se formiraju još dva muslimanska bataljona, snage od oko 800 ljudi. Jedan bataljon bi bio poslat van Beograda, u XIX kadrovski puk, a drugi u Drinsku diviziju drugog poziva, u XII puk. Prvih dana juna 1915. godine vojvoda Putnik se u potpunosti saglasio sa ovim predlogom.

Tokom popune X kadrovskog puka veliki broj obveznika stigao je iz krajeva „Novih oblasti" naseljenih hrišćanima, pa u Beogradu vidimo i Makedonce, Srbe i Bugare iz „Novih krajeva".

Pored vojnika sa oružjem, određeni broj muslimana imao je u Beogradu status „neboraca" koji su bili angažovani kao konjovodci ili su bili angažovani na drugim dužnostima u pozadini. Pored 4. bataljona, za koji se sa sigurnošću može reći da je popunjen muslimanima iz Sandžaka, postoje informacije da je još jedan bataljon, Treći, takođe bio popunjen muslimanima. Oba bataljona činila su rezervu koji je komandant Trupa Odbrane Beograda, general Mihailo Živković, morao da upotrebi već 7. oktobra 1915. godine.

Zaboravljeni heroizam Šemse Midovića

Učesnik borbi za odbranu Beograda, Bogosav Vojnović-Pelikan, pisao je 1931. godine da je sa početkom odbrambenih operacija pukovnik Tufegdžić „sve drugo, samo ne običan čovek od krvi i mesa".

Nakon masovne artiljerijske pripreme 6. oktobra, narednog dana otpočele su bliske borbe koje su se prenele na beogradske ulice. Isti savremenik upućivao je pohvale muhamedanskim bataljonima pod Tufegdžićevom komandom. Jedna od tih jedinica pod komandom kaplara Šemse Midovića pružila je odsudnu i najuporniju odbranu Austrijancima u centru Beograda. U uslovima današnje percepcije međuetničkih odnosa nije teško pretpostaviti zašto su ove herojske epizode u kojima su učestvovali bošnjački vojnici prepuštene zaboravu.

Evo kako je te događaje opisao Vojnović-Pelikan: „Njegov odred sačinjavaju i dva bataljona 10. puka kadrovskog, novi naši borci regruti muslimani iz Sandžaka. Pod smišljenom komandom pukovnika Tufegdžića ova dva bataljona pokazala su se dostojnim srpskog oružja, a njihova barikada kod Uprave fondova ispred Pozorišta, pod komandom njihovog desetara kaplara Šemse Midovića iz Sjenice, najduže se je opirala Austrijancima koji su nadirali od Dorćola i nisu mogli odneti barikadu sve dok Nemci ne izbiše kod Londona."

Upravo ovaj zapis potkrepljuje tvrdnju da su u Beogradu, u Desetom kadrovskom puku, bila dva, a ne jedan muslimanski bataljon. Autor kaže i da su oba bila iz Sandžaka.

Treći bataljon je sa Torlaka, gde se nalazio u rezervi, poslat na najkritičniji položaj: na Dunavski kej. Tamo je uzeo učešća u očajničkim pokušajima srpske vojske da uspostavi kontrolu nad obalom Dunava. Jedan od juriša vodio je i major Dragutin Gavrilović, a kako su njegove trupe bile sastavljene od raznorodnih jedinica, moguće da je među njima bilo i mladića iz Sandžaka. Četvrti bataljon je poslat, iz Rakovice, kao ispomoć na Adu Ciganliju. Tu su takođe vođene žestoke borbe.

Isti autor, Bogosav Vojnović-Pelikan, pomenuo je učešće jednog muhamedanskog bataljona u uspešnom odbijanju nemačkog pokušaja iskrcavanja na Adu Ciganliju.

Pisao je: „Oni pak delovi koji su uspeli da se prebace na Adu, bili su prosto uništeni našom posadom jednim bataljonom 7. puka II poziva i bataljonom 10. kadrovskog puka (muslimana)."

Nakon tri dana bitke, tri četvrtine Desetog kadrovskog puka bile su uništene, kao i sve ostale srpske jedinice Odbrane Beograda.
Postoje zapisi i o učestovanju i hrabrosti Albanaca u ovim uličnim borbama. O njima je slušao srpski oficir Vasa Eškićević i o tome ostavio sledeće svedočanstvo: „Kako su strahovite bile borbe pod Beogradom vidi se i po tom što je Sremski odred izgubio dve trećine svojih ljudi, a od dve stotine žandarma ostala su svega četvorica u životu! Osobito su krvave borbe bile od Savskog mosta, pa u pravcu topovskih šupa i Slavije. Čitav bataljon Nemaca nastupao je, pucajući iz stojećeg stava, i kada su se približili topovskim šupama na njih jurnuše kao risovi srpske komite i četa vojnika Arnauta sa bombama i bajonetima na pušci, i za nepunih 10-15 minuta ceo prostor bio je pokriven neprijateljskim leševima. Naši Arnauti, iako regurti, sa komitama su činili čuda od junaštva."

Pored velike hrabrosti i neospornih zasluga za odsudnu odbranu prestonice, za manje delove muhamedanskih bataljona vezuju se kolebanje i predaja u završnici bitke. Na osnovu dnevničkih zapisa Komandanta odbrane Beograda generala Mihaila Živkovića vezanih za 8. oktobar 1915, Bošnjaci se nalaze među više stotina srpskih vojnika koji su zarobljeni na Adi Ciganliji kao i Dunavskom keju. Za ostale delove Muhamedanskog bataljona Živković kaže da su počeli da se osipaju i povlače prema Topčideru.
Slučajevi predaje i demoralizacije zabeleženi su i na drugim linijama odbrane koje su držali etnički srpski vojnici, bez prisustva nacionalnih manjina u redovima. U tom smislu, najznačajnije je bilo nemačko zarobljavanje srpske posade koja je branila prostor oko današnjeg Sportskog centra „Gale Muškatirović". Muhamedanski odredi su tako i u herojskoj odbrani i u kasnijem povlačenju sa beogradskih položaja delili sudbinu srpskih vojnika.

Učešće muslimanskih bataljona u srpskoj vojsci prepušteno je kako zaboravu tako i legendi. Možda je to najopasnija kombinacija za savremenike. Kao mogući razlog za nipodaštavanje ove istorijske epizode može se navesti da je ovaj slučaj viđen kao suviše komplikovan i nepodesan za uklapanje u jednu isključivo „srpsku" priču - kako  se borba Kraljevine Srbije u Prvom svetskom ratu i danas doživljava u Republici Srbiji.

Međutim, od 707.000 građana Kraljevine Srbije koji su prošli kroz srpsku vojsku tokom 1914 ̶ 1918, njih između 50 i 60 hiljada osoba činili su hrišćani i muslimani iz „Novih oblasti". Dakle, oko 10 procenata srpskih vojnika gotovo se sigurno nisu osećali Srbima, ali su makar u jednom trenutku bili deo ratnih napora srpske države.

U svakom slučaju bez otvaranja novih pitanja i oslanjanja na nove izvore srpska istoriografija sama sebe ograničava na ponavljanje matrica prema kojima je Prvi svetski rat tumačen kako u vreme Kraljevine Jugoslavije tako i kasnije u doba SFRJ. Na taj način se lišavamo mogućnosti za dubljim sagledavanjem izuzetno dramatičnih događaja koji su promenili svaki aspekt života u Srbiji, pa tako i međunacionalne i međureligijske odnose.
Novi uglovi posmatranja događaja omogućili bi da se unutrašnji život Kraljevine Srbije bolje razume, kako u pretkumanovskoj Srbiji tako i u Novim oblastima bez obzira na to ko je srpsku vlast doživeo kao oslobodilačku ili pak okupatorsku. Stogodišnjica je prilika i da se istorija muslimanskih, danas bi rekli bošnjačkih, bataljona prouči i javno obeleži bez diskrecije koja je pratila ovu temu u Kraljevini Jugoslaviji.  

Postoji čitav niz faktografskih nepoznanica koje se tiču obe strane. S jedne strane, to je ponašanje države, a na drugom kraju to su regruti, u slučaju ovog teksta, Bošnjaci. Ono što je za sada jasno jeste da se za ove trupe ne može vezati nijedan narativ koji je isključiv.

Izvori ne ukazuju da su regruti prisilno mobilisani, ali ni da su oduševljeno odlazili u rat za Kraljevinu Srbiju. Ono što je, međutim, nepobitno jeste da su bataljoni muhamedanaca barem u nekoliko navrata hrabro branili prestonicu države koja ih je tretirala kao nelojalni element i kao drugorazredne građane.

Grad Beograd, srpsko društvo i država Srbija trebalo bi da iskažu s jedne strane zahvalnost, a s druge strane žaljenje zbog tretmana kome su ovi ljudi bili izloženi u vreme Kraljevine Srbije/Jugoslavije.
Izvor: https://www.rts.rs/page/oko/sr/story/3311/istorija/5038524/bosnjaci-u-odbrani-beograda-1915..html







* muslimani u sppskoj vojsci.jpg (107.54 KB, 620x424 - viewed 1 times.)

* mislimani na Solunskom frontu.jpg (86.99 KB, 620x424 - viewed 1 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #520 on: December 20, 2022, 08:03:31 am »

Ето, имамо дакле Србе, имамо војнике исламске вероисповести али има и других. Па ево мали прилог за војнике Јевреје.

Почетком 20 века у Србији је живело око 6000 Јевреја. Неки извори наводе између 7000 и 8000, но то није сада претерано битно. Од тог броја између 600 и 800 је било мобилисано у редове српске војске. Неки од њих су сматрани и сами су се сматрали Србима Мојсијеве вере.
Међу онима који су било у српској војсци било је и неколико лекара а сви вероватно врло добро знамо шта је тада значило бити лекар и колико је Србија била у дефициту са тим кадром. Дакле, иако нису били борци на фронту дали су немерљив допринос лечећи рањене и болесне.
Током ратова 1912. до 1920. погунуло је, умрло од болести и у логорима око 150 припадника српских поданика из јеврејског народа.
 

Logged
dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 22 318


« Reply #521 on: December 21, 2022, 07:31:59 pm »

Као прилог овоме што је написао Кузма ево и споменика припадницима јеврејске заједнице у Србији погинулим током Превог свтескг рата. Налази се Јеврјеском гробау у Београду прекопута Новог гробља (одмах поред Спомен комплекса ослободиоцима Београд у Другом светском рату)


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Image00001.jpg (321.51 KB, 1238x800 - viewed 1 times.)

* Image00003.jpg (371.66 KB, 1247x800 - viewed 3 times.)

* Image00002.jpg (448.59 KB, 1205x800 - viewed 1 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #522 on: December 26, 2022, 12:49:38 pm »

Испраћај српске војске у рат 1914. године.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* испраћај.jpg (84.52 KB, 622x355 - viewed 2 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #523 on: January 09, 2023, 11:09:17 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Logged
Boro Prodanic
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 14 809


« Reply #524 on: April 30, 2023, 08:37:26 am »

Мајчино писмо

Војо сине,

...Време и прилике веома су озбиљни. Лако може све на лепо проћи, али ако Бог рекне и мора се напред, онда знаш шта те чека. Чека те врло светла дужност, чека те слава у сваком погледу, било да паднеш за отаџбину, било да се часно, али само часно вратиш. Ти ћеш потпуно појмити шта је то часност. Био си увек хладан и одмерен, такав треба и тамо да будеш. Веле људи да је првога дана помало узбуђења, а после настане потпуна равнодушност. Тебе и првога дана треба та равнодушност да не напушта.

Једном се мре, представи ти себи слику – да си ведрим челом био свуд, свуда као челик, свуда гледао равнодушно страшној смрти у очи, па или-или. Ти знаш да је срце твоје мајке веома трошно, ти знаш шта би мене сатрло, а шта би ми срце окрепило и крила му дало. Према томе се владај. Твоја ће се мајка као и до сада Богу молити да те сачува, мајчина душа ће своје чедо да прати и штити, не толико од куршума, колико од нечасности и рђава пријатељска утицаја. Ја ти не могу све да наређам, знам само да треба да будеш храбар. Нас све здраве остављаш. О томе не брини. Само о себи води рачуна, а ја ћу се молити Богу, колико да те чува, три пута више да ти храбрости и частољубља поклони. Прими много и много поздрава од свију (иако сви спавају). Највише те поздравља твоја до сада срећна Мајка, пише Босиљка Боса Павловић, сину, пуковнику Војиславу Ст. Павловићу у писму нађеном међу хартијама у војничком сандуку, после његове смрти. О писму је забелешку оставио Миленко Стојановић у примерку листа „Политика” од 14. априла 1929. године, када је Босиљка починула. Њу описује као једну од оних старих српских жена које не само да су целог живота носиле народну српску ношњу него су уистину волеле свој народ и у оданости и служби отаџбини васпитавале своју децу.

„У ратове за ослобођење и независност ова мајка није испраћала своју децу (а имала је пет синова и једну кћер) сузама и страхом, већ их је матерински саветовала да чувају своје име и част. Ипак, као свака мајка, желела да јој се син жив врати из рата, али само светла, неокаљана образа, јер су част и дужност према земљи за њу су биле вредности важније од живота”, истакао је аутор чланка. Наводи и да је Босиљка пореклом била од најстарије кћери вожда Карађорђа, Саве, и баба чувене сликарке Милене Павловић Барили, а о каквом је родољубљу васпитавала своју децу, показује и да је њена кћи Даница, Миленина мајка, поклонила својим суграђанина целокупну збирку слика велике сликарке и родну кућу у Пожаревцу, подсећа Стојановић и наводи да, мајка сина, из Великог рата, није дочекала. Пуковник Војислав Ст. Павловић погинуо је на Солунском фронту, приликом једног опасног извиђања у које није морао ићи.

Али баш зато што је знао да је то извиђање опасно, он није хтео неког другог да одреди, већ је лично пошао и тако себе изложио смртној опасности, напомиње Стојановић, те даље наводи да су његовом погребу присуствовали и представници савезничких мисија, а његову сабљу, као симбол великог јунака, однели за један од својих музеја да је показују и причају о јунаштву и жртвама наших бораца на Солунском фронту.

Одали су му признање не само званична лица армије, него и његови саборци, војници и официри, који су били највише тужни и жалосни, јер су свога старешину и ценили и волели. То што се није од њих одвајао још од балканских ратова, већ је све време проводио у рову, у првој борбеној линији делећи све тешкоће, патње и опасности са обичним борцима, они су високо ценили, и признавали пуковнику Павловићу, да је стварни јунак и истински родољуб, написао је Миленко Стојановић, а пренела „Политика” 1929. године.

Izvor
Logged
Pages:  1 ... 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 [35] 36 37   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.061 seconds with 23 queries.