Sličan članak iz SD.
-------------------------
BEZ STARCA NEMA UDARCA
11.01.2017.
Dok su mlađi i moderniji katamarani i trajekti ostali na vezu, najstariji 'Jadrolinijin' brod probijao je ledenu blokadu Prvića i ZlarinaPiše Zdravko Pilić
Foto Niksa Stipanicev/Hanza Media
Kada je kapetan Aldo Bilan, nakon što je Tijat po olujnom moru, kroz bijele kreste valova, točno po voznom redu, kao da smo u Japanu, uplovio u šibensku luku u subotu u 13.00 i akoštao uz gat Vrulje, sa zapovjedničkoga mosta, napravio rukama mot da se neće ići, pa onda još zavrtio glavom livo – desno, rijetki putnici nisu mogli vjerovati – 'Nećete ići!'.
'Ne da nećemo, nego ne možemo. Esktremni su uvjeti! Polazak iz Šibenika za Zlarin – Prvić – Vodice u 13.30 se odgađa.'
– 'A dokle?' – vika je netko.
– 'Do dalnjega!'
– 'A oćemo li ići u tri i pol?!' – vika je opet netko s rive kroz buru.
– 'Vidit ćemo, pratit ćemo vrime' – smireno je odvraćao zapovjednik, a uto je zavikao još netko, tko je tek tada stigao.
– 'Pa kako to danas ne iđete, a jučer ste jedini išli?'
– 'A jučer je bilo, jučer, a danas je danas! ' – uzvratio je netko od posade pružajući mu ruku da uđe u brod i da se ide ugrijati u salon.
'Onda sigurno padaju sikire i more kuva tamo iza Jadrije kad ni Tijat ne more izajti!' – komentirali su putnici. A da opis nije samo pjesnička figura, nego da je vrlo blizu istini potvrdio nam je odmah i sam zapovjednik 'Jadrolinijinog' broda Tijat, kapetan Aldo Bilan.
– 'Sve se urotilo protiv nas: I more, i vjetar, i strašno hladno je i teško za raditi...nema toliko veličine vala, ali kao da smo ispod Velebita, sve je u dimu, vitar nosi more u dim, sve kuva, čim izađete iz šibenskog kanala i prođete Jadriju, ne vidi se skoro ništa od njega, to su tako ekstremni uvjeti kakvi se dok ste, ode u Šibeniku, na gatu Vrulje, ne mogu ni naslutiti.
Rijetko se prekida pruga, to nam se dogodilo, koliko ja znam možda prije desetak godina, čak ni one teške 2012. bilo je ledeno, bilo je sniga i puvala je bura, otežano se plovilo, ali nije bilo kao danas, pruga se nije prekidala. Ovo su udari olujne tramuntane koja je puvala preko sto kilometara na sat, ma na mahove čak i 1409 kilometara na sat' – priča nam iskusni kapetan, s 20 godina iskustva zapovjednika na Jadrolinijinim brodovima, od toga osam na Tijatu. I veli da nije teško doći do porta, bitno je da brod vozi, teško je pristati.
– ' Zaleđene su rive, u Zlarinu u Vodicama, tu je jako teško i privezivačima koji vataju cime, moraju paziti na svaki korak, a bez njih je nemoguće pristati, učiniti manovru, pogotovo po ovakvom vrimenu. Koje se promini u tren. Evo, u subotu, u 11 sati nismo pristali u Vodicama, jer su to bili tako siloviti udari tramuntane, od 140 kilometara na sat, i to s boka, nosilo nas je tamo – vamo' – priča Bilan. Kao da je u pitanju orahova ljuska a ne brod od 37 metara dužine i skoro 190 tona, izgrađen u brodogradilištu Split još tamo davne 1955. godine.
'Bio je to propuh kao da netko otvorio vrata! Odjedanput! A ja sam koji minut prije toga se čuo s privezivačem Robertom u Vodicama da ćemo pristati, tamo smo uostalom s Prvića za deset minuta. Ali u tih deset minuta sve se prominilo, mogli smo pristati uz rivu jedino da smo imali magnete. A nemamo ih, ovo je ipak klasičan brod' – veli kapetan Bilan.
A taj klasičan brod, u petak je još jednom dokazao da bez 'starca nema udarca' jer je jedini isplovio iz šibenske luke u petak, dok su svi, mlađi i moderniji, katamarani i trajekti, ostali na vezu. Najstariji se jedini usudio tući more, kao jedan od rijetkih na Jadranu.
Što je to što 'Tijat' ima a drugi nemaju? – pitamo kapetana, ali on isto ne da na svoje kolege i na druge brodove. I ne bi tija da slučajno ispadne da su oni, na Tijatu, sad nešto specijalno.
- 'Ma čujte, šlapa, odnos trajekt je puno laganiji i višlji brod nego je Tijat, Lara koja s nama vozi istu prugu je isto lagana, a ovo je baš brod namjenski građen za ove naše porte, ima dobru manovru, dobre manevarske sposobnosti. I to bi bilo otprilike to' – skroman je zapovjednik Bilan. Bit će ipak da je nešto i do njega i do posade, to on očito ostavlja nekima drugima da kažu, a mi idemo do upravitelja stroja Srećka Perice, da priupitamo za srce broda, makinu.
'Riječ je o Sulzeru, snage 450 konja. Koliko je star? A koliko i brod! Je li to Amerikanac ili Nijemac? – pitan a Srećko odgovara – 'Švicarac! I radi kao švicarski sat!'. Tu upada, foto-reporter Nikša, inače Tribunjac, valjda mu neugodno koliko se ne razumin u materiju, pa objašnjava meni Vlaju.
– 'To ti je sporohodna makinja, tome nema smrti bez mace. A i ona mora biti pogolema!' Ali dobro, ako se ne razumim u motore, bar mislin da se razumin u spizu, i idem do kužine. A kogu Božidaru Mađeriću s Pašmana drago je što ja mislin da je kada su ovakvi ekstremni uvjeti u pitanju kužina na brodu jednako bitna ka i motor.
'Vidin ja da ste vi dobar novinar! Nikada pokojni Smoje ne bi napisa reportažu s broda a da ne bi kuvara pita za zdravlje!' – smije se meštar Božo. A još kad čujete kakav je meni namijenio posadi – 'Za ručak je bakalar na brudet ali bez kunšerve, onako kako je radila moja baba Šimica, a za večeru je bolonjez, ramstek u saftu, blitva pod ulje i na koncu voće, odnosno banana!'
Eto, je li vam sada jasno, da je i u ovome jedan od razloga zašto 'Tijat' (skoro) uvik plovi, čak i kad su drugi vezani za kolone.
Jedini je problem što se čeljade nakon svega mora, umisto žmula vina, napit soka, od višnje, ili vode, koju će posadi donijeti konobar Miljenko Škulić. Alkohola nema, zabranjeno. Verboten. Ipak, led i plovidba po ekstremnim uvjetima, danonoćni boravak na brodu u smjeni koja traje 15 dana – pa isto toliko u 'stand byu' kod kuće – ubire svoj danak.
Trojicu članova posade naš je posjet zatekao u krevetu, jer su izmoreni i virozni legli da se odmore. To su kormilari Dragan Torić i Zdenko Lovrić, te motorist Davor Grubelić. Zato ih i nema na zajedničkoj fotki koju smo ispred broda potegli da se zabilježi za uspomenu kako su naši pomorski heroji probijali u dva najgora dana ledenu blokadu najbližih šibenskih otoka – Zlarina i Prvića – i vezivali ih s kopnom, Šibenikom i Vodicama. Tu su pored kapetana Bilana, upravitelja stroja, koga i konobara još i časnik palube Dino Lukačić.
A tu su i putnici, koji nestrpljivo za to vrijeme pitaju kapetana: – 'Kapetane, oćemo li u tri i pol! – 'Ne znam, vdićemo. Vitar ne pada!' – 'A di ćemo mi?' – pita putnica. 'Mi nemamo di! Ja neman lipe u sebe! – viče Tea Šerka – 'Imaš ti brata ode!' – veli joj kapetan, koji putnike zna u dušu ka da su mu familija.
' A di ću ja?' – pita Dajana Stupin – 'A ti imaš ćer ode, u Šibeniku!'.
Eto, šta ti je kad se putuje svaki dan, i putnici i posada dođi ka jedna velika familija. Tu je, u toplom i Lana Majetić iz Siska, koja ide ocu u Prvić Luku, i Iva Šipić iz Zagreba, koja ide prijateljici u Zlarin. Baš ste, cure, vrime izabrale, mislimo se, ali... s Tijatom nema zime.
Ono kapetanovo 'Vidit ćemo oko tri ure i koju minutu pretvorilo se u 'provat ćemo' pa je Tijat partija.
Baš onakav kako ga je opisa njegov bivši kuhar Miro Vlahov, u pismi koju mu je posvetio za 60 rođendan – proslavljen prije dvije godine – a koja i danas visi u brodskom salonu - 'Ima jedan bili brod/ a Tijat on se zove/ Zato poklanjam njemu/ Ja sad stihove ove.'
http://www.slobodnadalmacija.hr/
