Split na starim fotografijama

Malo opširniji članak o Splitskim gradonačelnicima koji po meni odlično oslikava kako političku tako i društvenu situaciju u pojedinim vremenima
Novinar : Ivica Profaca

Premda je teško uspoređivati današnje i ondašnje pojmove gradskog poglavara, najstariji splitski čelnik za kojega se pouzdano zna je prior Kuzma iz prve polovice 9. stoljeća, možda čak i s kraja osmog stoljeća. Kuzmino ime spominje se, kako piše Grga Novak u svojoj Povijesti Splita, na sarkofagu njegovoga sina Petra, također splitskog priora, otkrivenog na vanjskom hodniku današnje splitske katedrale. Prvi kojega se može točno datirati je Nikodem, koji je prema sačuvanim dokumentima vladao u vrijeme splitskog nadbiskupa Pavla, negdje između 1015. i 1030. Kasnije su se među priorima nastavili izmjenjivati - ili su nam danas bar poznati - Prestancije, Nikifor, Crni, pa drugi Nikodem, pa dvadesetak godina Stjepan Valica, Dujam, Firmin, Petar, Dujam, Cernecha...

Inače, nije poznat način na koji su se birali priori, a Grga Novak kaže da je moguće da su tu čast mogli nositi članovi samo nekih obitelji, koji su tako dobijali ovlasti da zastupaju grad i potpisuju ugovore između Splita i države. Nakon što je kralj Koloman 1105. dao stanovitu autonomiju Splitu, umjesto prior počinje se koristiti titula comes, ili knez, kojega su dalmatinske komune birale neovisno o kraljevskoj vlasti. Novak do početka 13. stoljeća nabraja Adrijana iz Trevisa, Cernechu, Karuzija, Martina, Ivana, Grubešu... Nakon toga dolazi serija kneževa koji ne borave stalno u gradu, nego u njemu imenuju svoje zastupnike poput Grgura Bribirskog ili Keruma danas.Veliki splitski kroničar Toma Arhiđakon, naime, pisao je među ostalima i o knezu Grguru Bribirskome, koji je Splitom vladao početkom 13. stoljeća:

- Jer je bio upleten u mnogo posla, nije mogao stalno boraviti u Splitu, nego ostavivši tu nekog svog vikara, koji je imao ubirati njegova prava kao komesa, sam je boravio u mjestima koja su mu bila zgodnija. A kad bi katkad, što se rijetko događalo, bio pozvan da dođe i došao, nije se brinuo za stanje grada, nego najviše za svoje prihode. Izmjenjuju se tako Martinusije, pa Domald, Višan, Petar, spomenuti Grgur Bribirski, pa opet Domald, te Grgurov sin Marko... Vjerojatno je u tom razdoblju najzanimljivi Domald, jedini koji danas ima svoju ulicu u Splitu, a za čije vladavine je splitska katedrala 1214. dobila veličanstvene vratnice, rad Andrije Buvine.

Ovo upravljanje na daljinu Splićanima nije baš bilo milo, pa su na poticaj Tome Arhiđakona odlučili birati potestata koji ne bi dolazio ni iz Dalmacije ni iz Hrvatske, nego iz Italije. Prvi je bio Garganus iz Ancone (1239-1242) koji je Split uredio po uzoru na tadašnje talijanske komune, a slijedili su ga Ivan Krčki, te kao posljednji u tom kratkom nizu Bernard iz Trsta. On je zaratio s Trogiranima, pa su ga zbacili i izabrali bosanskog bana Ninoslava, ali je zbog toga Bela IV. na Split poslao vojsku, jer je Split morao ispaštati zbog neposluha i biranja kraljevih neprijatelja. Nešto kasnije dogodio se i jedan od najvažnijih događaja splitske povijesti - potestat Percevalus iz Ferma je 1312. sastavio najstariji poznati Statut grada Splita. Kasnije su se, pak, u vrijeme venecijanske vlasti nizali kneževi nametnuti od Mletaka. Od svih njih danas nam "zvone" prezimena onih iz obitelji Cornaro i Contarini, najviše zbog bedema koje čeka 'urbanizacija' na hrvatski način.
Splitska je povijest, naravno, prebogata događanjima i likovima, nabrajanje baš svakoga gradskog čelnika od Kuzme do Keruma iziskivalo bi djelo nalik Novakovoj kapitalnoj trotomnoj Povijesti Splita.

Nakon izmjene desetaka mletačkih predstavnika, propašću Venecije počinje na neki način i razdoblje modernog Splita, jer stiže prvo kratka austrijska, pa onda jednako kratka francuska uprava predvođena maršalom Marmontom, koji je - premda neslužbeno - zapravo bio prvi pravi splitski gradonačelnik. Naredio je rušenje dijela gradskih utvrda zbog zastarjelosti i slabe higijene, osnovao Trgovačku komoru i bolnicu, izgradio zapadni dio Rive, imenovao Komisiju za poljepšanje Splita... Paralelno s njim ipak je djelovala i općinska uprava, ali sasvim podređena francuskim vlastima. Prvi je načelnik bio Jakov pl. Cindro, koji je vladao od 1806. do 1809., kad je dao ostavku nezadovoljan svađama gdje bi se uopće trebale održavati sjednice vijeća, a novi nije izabran sljedeće dvije godine, pa su do 1811. Petar pl. Alberti, Antun Sarti, Nikola pl. Ivelio i opet Alberti bili samo vršitelji dužnosti, sve dok 1811. dekretom za načelnika grada tada manjeg od sedam tisuća stanovnika nije postavljen Josip Cindro.

Kad su se u Split 1813. vratili Austrijanci, Cindro je dobrovoljno odstupio, a vijeće je za v.d. načelnika izabralo Karla Lanzu, liječnika i arheologa, prvog direktora splitskog Arheološkog muzeja. No, razdoblje do revolucije 1848. Split je jedva preživljavao, a Grga Novak spominje samo jednoga načelnika, autonomaša dr. Ivana Lovru degli Albertija.

- Nikada od svog postanka nije Split živio u većoj apatiji, nikada nije imao manje autonomije, nikada nije bio siromašniji nego sada. To je najbjednije vrijeme cijele splitske historije, zapisao je Grga Novak.

Revolucija 1848. donijela je u Austro-ugarskoj monarhiji buđenje nacionalne svijesti, novi Ustav i stvaranje moderne države. Splitski autonomaši se "rukama i nogama" bore protiv ujedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom i priznavanja Josipa Jelačića za bana. U to vrijeme (1848.-1853.) načelnik je bio Leonardo pl. Dudan, vjerojatno prvi kojega je biralo nešto šire biračko tijelo. Naime, za izbore 1849. Split je podijeljen na 25 izbornih okruga, u kojima su izabrana 53 birača, a onda su ovi izabrali načelnika i vijećnike.

Preokret je nastao kad je osiromašeni grad 1853. preuzeo financijski spretni Šimun de Michieli-Vitturi, još jedan ugledni autonomaš odan Austriji. U samo dvije godine učetverostručio je općinske prihode iznajmljujući posjede na Šolti i Čiovu. Tim novcem uređena je većina ulica u gradu, a važan zahvat je bilo nasipanje današnje Rive, na kojoj, netko je zapisao, "kao začarani šire se prostori, osjenjeni mladim stablima koji su sposobni da stvore cvatuće perivoje i ugodnu večernju šetnju". Najvažniji potez bio je početak rada na rekonstrukciji Dioklecijanovog vodovoda, temeljem arheoloških radova konzervatora Vicka Andrića. I nije samo to učinilo Michieli-Vitturija jednim od najvažnijih splitskih gradonačelnika - u suradnji s Antonijem Bajamontijem počela je gradnja kazališta na današnjem Trgu Republike, postavljena su dva javna sata, očišćen je od kuća cijeli prostor oko Zlatnih vrata Dioklecijanove palače (valjda da bi danas tamo mogli prodavati kineske đinđe), a napravljeni su planovi za velike projekte budućnosti - lukobran i plinsku rasvjetu.

Liječnik Antonio Bajamonti, koji je u dva navrata na čelu Splita proveo skoro dvadeset godina (1860.-1864. i 1865.-1880.), danas bi vjerojatno puno više nego zbog autonomaštva bio prozivan kao populist kojeg bi se - da je bio manje obrazovan i da nije trošio vlastiti novac za grad - možda povremeno dalo usporediti s Kerumom ili Milanom Bandićem. Paralelno s njegovom vlašću u Splitu je jačala narodnjačka scena, pa je Bajamontijeva era jedna od najzanimljivijih u povijesti grada zbog doslovce fantastične kulturne i političke scene za grad od samo nešto više od deset tisuća stanovnika.

A kolikogod se s njegovom politikom ne slagali, i narodnjački političari Bajamontiju su bar u početku priznavali iznimne zasluge za razvoj grada. Načelnik je postao sa samo 38 godina, kad je već imao palaču na Rivi i kazalište dvostruko veće od današnjeg HNK, a u viziju pretvaranja Splita u europski grad ulagao je i gomile svoga novca pa je s vlasti - danas nepojmljivo - otišao kao siromah, njegova udovica morala je prodati nakit da bi skupila novac za sprovod na Sustipanu. Dovršio je projekt vodovoda, uveo plinsku rasvjetu, naručio izradu prvog urbanističkog plana, osnovao društvo za financiranje monumentalnih građevina Associazione Dalmatica, uredio luku s lukobranom, brojne ulice, gradio crkve, započeo graditi Prokurative, otvorio prolaz od Peristila kroz Dioklecijanove podrume, a građani su ga pozivali - eto paralele s Bandićem - na stotine krštenja i vjenčanja kao kuma. I, naravno, kako već nalaže "splitsko stanje uma", danas nema ni ulicu u rodnome gradu. Bajamontijeva ulica u splitskom Getu, naime, nazvana je po njegovom stricu, kompozitoru Juliju.

Kad je prvi put smijenjen 1864., Bajamontija je nakratko naslijedio arheolog Frano Lanza, ali je već sljedeće godine Bajamonti čudnovato koalirao s Narodnom strankom, osnovao Liberalnu uniju i opet pobijedio, ostavši na vlasti još 15 godina. Tek tada njegovo megalomanstvo koštalo ga je vlasti. Gajo Bulat ga je u Dalmatinskom saboru optužio za rasipanje gradskog novca, malverzacije i manjak dokumentacije o općinskim poslovima. Primjerice - tu će se već neki današnji prepoznati - uživao je u organizaciji javnih fešti, najčešći povod bio je doček samoga načelnika s putovanja, a na sve strane tiskale su se knjige i časopisi u čast njegovoj vladavini. Nakon sukoba između narodnjaka i načelnikovih bersaljera Beč ga smjenjuje, postavljajući svoje komesare Alessandra Nallinija i Emila Ragazzinija.

A onda su došli povijesni izbori 1882. i veličanstvena pobjeda narodnjaka - od 36 vijećnika izabrano je 28 narodnjaka i samo osam autonomaša, koji su za prvog hrvatskog načelnika izabrali Dujma pl. Rendića-Miočevića, koji će vladati do 1885. Nakon razuzdanog Bajamontija, koji se razbacivao i postojećim i (još više) nepostojećim novcem, Rendić-Miočević i njegov nasljednik Gajo Bulat usmjerili su se na kulturni preporod Splita i dovršetak procesa pohrvaćenja. Ironija je htjela da Bulat bude taj koji će svečano otvoriti Bajamontijevu Monumentalnu fontanu 1890. Premda je Rendić-Miočević ponio titulu prvog hrvatskog gradonačelnika Splita, Bulat je ipak bio ključnom osobom narodnjačkog pokreta. Na koncu je ipak ostavio i bar jednu istinski - i veličinom i značajem - monumentalnu ustanovu iza sebe: splitski HNK, otvoren na kraju njegovog mandata 1893. Govor kojim je uveličao taj čin - napisao je svojedobno Jasen Boko - najviše govori o onima koji bi danas vodili tu instituciju:

- Mi nismo ovu zgradu podigli praznom namjerom da narodu poklanjamo pukih zabava; ne, nas je vodila i bodrila uzvišena namjera da podignemo kulturni Hram!

Nakon Bulata, na čelu Splita smjenjuju se sljedećih petnaestak godina sve viđeni narodnjaci, kulturnjaci i političari Ivan Manger, Petar Katalinić, pa cijelih šest godina Vinko Milić, te jedan od najvećih splitskih političara Ante Trumbić. Popularan je bio i Vicko Mihaljević, ovjekovječen u Smojinom Velom mistu kroz lik načelnika. Pred sam Prvi svjetski rat nižu se u dva navrata po dvije godine Vicko Katalinić, te Slovenac Teodor Šporn kao komesar središnjih vlasti. On je - izmjenjujući se kao komesar ili ratni povjerenik s Franjom Madirazzom i Vickom Niseteom - izveo Split iz Austro-ugarske monarhije i uveo je u jugoslavensko doba.

A nakon što je prvu godinu novoga doba "odradio" još jedan splitski politički velikan Josip Smodlaka (očito nedovoljno velik da bi u Splitu zadržao ulicu), na čelo grada dolazi plemić Ivo Tartaglia, najveći kandidat za Dvoranu slave među splitskim gradonačelnicima. U desetogodišnjoj vladavini (1918.-1928.) Tartaglia se uspijevao održati mimo svih tadašnjih stranaka, ali je redovito pobjeđivao na izborima kao nezavisni kandidat. Naravno, dolaskom na vlast kao "nepolitičar" nije odmah osnivao stranke poput Keruma. Kako piše Duško Kečkemet, Tartaglia je - bez obzira na plemenito podrijetlo - uvijek isticao svoju borbu protiv siromaštva i teških životnih uvjeta, a od nabrajanja svega što je ostavio za sobom zavrti se u glavi, čak i kad se zanemari njegov rad izvan Splita kao inicijatora gradnje Ličke pruge ili osnivanja Jadranske straže. Elektrificirao je cijeli Split, gradio radničke i službeničke stanove na Gripama, uredio Rivu posadivši palme, otvorio Zoološki vrt, Oceanografski institut i meteorološku postaju na Marjanu, modernizirao luku, a HNK je za njegova mandata postao profesionalno kazalište. Prošireni su bolnica i knjižnica, izgrađeno nekoliko škola, za buduću Galeriju umjetnina donirao je inicijalnih tristotinjak djela, a prvi splitski Generalni urbanistički plan napravljen je - pazi sad - međunarodnim natječajem! Već tada počeo je pripreme za gradnju nove bolnice na Firulama, otvoreno je novo groblje na Lovrincu, a mislio je i na okolna mjesta - u Solinu, Vranjicu, Slatinama, Žrnovnici i Mravincima potpuno je uređena infrastruktura, od cesta do struje.

I sve to nije bilo dovoljno da izbjegne tragičnu sudbinu. Prvo su ga optuživali za orjunaštvo, ali je zbog neslaganja s politikom kralja Aleksandra pred rat prišao Mačekovom HSS-u. Za vrijeme okupacije Talijani su ga odveli u internaciju, a po povratku se uključuje u partizanski pokret. I opet nedovoljno dobro za ambiciozne apartčike. Kao srčani bolesnik odbio je uključivanje u socijalističku vlast, a odbio je i zahtjev da uvjeri svoga prijatelja Ivana Meštrovića na povratak u zemlju. Tako je vjerojatno najveći splitski gradonačelnik završio na narodnom sudu pod bizarnom optužbom da je kao gradonačelnik potpomagao diktaturu kralja Aleksandra i koristio položaj za vlastiti probitak?! Publika u sudnici je listom bila na njegovoj strani, ali je ipak osuđen na sedam godina koje nije odslužio - umro je samo nekoliko dana nakon dolaska u Lepoglavu. Posmrtni ostaci su mu prebačeni u Split tek 1987., a Split će mu ostati vječnim dužnikom. Prvo nije bio dovoljno komunist i Jugoslaven, a onda ni dovoljno Hrvat da bi mu vratili bar ono najosnovnije - ulicu koja je nekad nosila njegovo ime. Radije su joj u nacionalnom zanosu dali ime kralja Zvonimira. Dapače, ni na groblju koje je izgradio nema vlastitu grobnicu, nego je položen u grob svojih daljih srodnika.

Visoki Tartaglini standardi ionako su teško bili dostižni, pa veći dio njegovih međuratnih nasljednika valja samo spomenuti, a neki od njih bit će više upamćeni po ugledu kojega su ionako imali ili ga još imaju. Od komesara Petra Bonettija, preko Josipa Berkovića, Jakše Račića, Mihovila Kargotića, Mirka Buića, Vlade Matošića, Ivana Zlatka Vrdoljaka i povjerenika Stjepana Spalatina, pa do Josipa Brkića - to su ljudi koji su Split vodili u teškim vremenima pred Drugi svjetski rat. Tek nešto zanimljiviji je Račić - mogao je ući u povijest kao čovjek za čije vlasti je pošumljen Marjan, a onda je stao na stranu Draže Mihailovića i 1943. ubijen kao četnički vođa u Splitu.

Okupacija je na splitske obale izbacila Bruna Nardellija i Antonija Tacconija, a partizani su na istu funkciju - paralelno s okupatorima - imenovali redom Ivu Amulića, pa velikog skladatelja Ivu Tijardovića, još jednom Josipa Smodlaku, te uglednog liječnika Petra Vitezicu. S oslobođenjem su, pak, stigli Umberto Fabris i Ante Mrduljaš, koji je Split predvodio u danima najranije poratne obnove do 1947. Sve do Rade Dumanića, koji je na tu funkciju imenovan 1955. i na njoj ostao osam godina, izmijenilo se još nekoliko ljudi koji zbog kratkoće mandata nisu ni mogli ostaviti većega traga - Marko Šore, Ivo Raić, Paško Ninčević i Ivo Senjanović. Dumanić je u svoja dva mandata učinio dosta, bila su to vremena početka industrijalizacije koja su iznjedrila gospodarske divove, ali će na njegovu žalost biti zapamćen po najvećem poratnom kulturocidu - uništenju groblja na Sustipanu. Kao što će ono što je njegova generacija gradila - splitska industrija - kasnije biti zbrisano s lica zemlje. Ante Zelić (1963.-1965.) u novinskim tekstovima se pojavljuje kao "sjekač" svečane vrpce prilikom otvaranja hotela Marjan, a Ivo Perišin svoje teoretsko znanje iz ekonomije ipak nije imao kad oživotvoriti u one dvije godine mandata.

No, tada je došla iznimka u ovome nizu - Jakša Miličić. Još uvijek vitalni profesor građevine sedam je godina radio na najvažnijem poslijeratnom splitskom projektu, Splitu 3. I rezultat je bio sjajan, jer je grad dobio nova, detaljno isplanirana naselja toliko različita od uobičajenih socijalistički spavaonica kakve su se gradile po drugim jugoslavenskim gradovima, tako da nisu izostala ni brojna međunarodna priznanja. I on je dao veliki doprinos industrijskom razvoju, ali i stvaranju temelja splitskog sveučilišta. Dok je on bio predsjednik Skupštine općine, kako se ta funkcija u to vrijeme zvala, Split je dobio organizaciju Mediteranskih igara, ali ih nije dočekao kao gradonačelnik - odradio ih je njegov nasljednik Vjekoslav Viđak, makar je glavna snaga bio tadašnji predsjednik izvršnog vijeća Ante Skataretiko. Kroz posljednje socijalističko desetljeće Split su provukli još i Dragutin Matošić, Ante Kovač, Božidar Papić, Drago Urličić i Gordana Kosanović - prva žena u povijesti na čelu Splita, ali puno zapamćenija po asfaltnom prekrivanju salonitanskih iskopina.

Posljednjih dvadeset godina Split je imao nekoliko kategorija gradonačelnika - neprimjetnih poput Petra Slapničara, onih zapamćenih samo po vicevima i anegdotama na njihov račun poput Onesina Cvitana, te cijeli niz gradonačelnika koji su na to mjesto zasjeli skoro isključivo zahvaljujući stranačkoj kombinatorici: Ivan Škarić, Slobodan Beroš, Miroslav Buličić i Ivan Kuret. Jedini koji će biti nešto zapamćeniji su Nikola Grabić i pokojni Zvonimir Puljić. Ovaj drugi je ostao u sjećanju više zbog svoje, kako bi Splićani rekli, "prežence", nego zbog iznimno velikih zasluga. Ispratio je JNA iz grada i dovršio je preuređenje Rive, pa u konkurenciji kolega iz devedesetih i dvijetisućitih djeluje kao pravi div. Isto vrijedi i za Nikolu Grabića - "njegov" kanalizacijski kolektor jedini je pravi, veliki razvojni gradski projekt koji je u ovome gradu započet i dovršen od 1990. na ovamo, jer sve ostalo sa čime se drugi diče najčešće je samo površinska kozmetika. No, Grabić ima i veliki minus na leđima - 1995. je zgazio volju birača i prelaskom u HDZ uz pomoć Branka Grgića nakon Oluje "poklonio" vlast u Splitu dr. Franji Tuđmanu.

I onda je došao Željko Kerum, prvi kojega smo izabrali sami, u izravnom okršaju s konkurencijom. U ove malo više od tri godine nanizao je više skandala nego što su Bajamonti i Tartaglia ostvarili uspjeha. Hoćemo li ga zbog toga jednoga dana pamtiti, ili ćemo ga se grčevito truditi zaboraviti kao vlastiti birački grijeh prema gradu u kojega se toliko kunemo?

	Author	Topic: Split na starim fotografijama (Read 309323 times)
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.