Morske mine

[duje]

-Poljska mina wz08/39
-Faze polaganja kontaktne mine od obaranja do sidrenja

[duje]

Šta kaže Pomorska enciklopedija o minskom ratu?

Minski rat

Minski rat u širem smislu obuhvaća minske i protuminske akcije na moru, jezerima, plovnim rijekama  i kanalima. U užem smislu, to je uobičajeni  naziv za cijelokupnu minsku djelatnost zaraćenih strana. Zbog značenja i specifičnosti, promatra se kao poseban oblik rata na moru.
S obzirom na zadatke i namjenu razlikuje se  defenzivni  i ofenzivni  minski rat. Defenzivni minski rat vodi se u vlastitim vodama da se od protivničkih snaga zaštite obalne pomorske komunikacije, prilazi bazama i ugroženi  dijelovi  obale; zatim da se ojača protudesantna obrana područja pogodna za iskrcavanje desanta.

Ofenzivni minski rat vodi se polaganjem minskih prepreka u neprijateljskim vodama i  na otvorenome moru da se protivničkim pomorskim snagama nanesu gubici, oteža manevriranje ili blokiraju njegove pomorske snage, naruši ili onemogući pomorski (riječni) promet i da se protivnik prisili na masovno angažiranje snaga i sredstava protuminske obrane (PMO) kojima bi se imala smanjiti ili otkloniti minska opasnost. Protuminske akcije obuhvaćaju mjere i postupke snaga kojima je cilj sprećavanje, smanjivanje ili otklanjanje minske opasnosti.

Povijesni razvoj do prvog svijetskog rata

Mina je kao podvodno oružje prvi put upotrebljena u američkom ratu za nezavisnost 1778., kad su lutajuće mine, puštene niz rijeku Delaware, neznatno oštetile britanske brodove. U krimskom  ratu 1853-1956. ruska je ratna mornarica položila u Baltičko i Crno more oko 2.500 mina što je prisililo britansku flotu da se udalji od ruskih baza; pred Kronštadtom  na minama su stradala dva britanska broda. Posebnu aktivnost u upotrebi mina  pokazali su Južnjaci u američkome građanskom ratu  1861-65. u borbi protiv znatno nadmoćnije flote Sjevernjaka. Služeći se svim  do tada svim poznatim minama (autonomne, plutajuće i upravljane) uspjeli su potopiti oko 20 ratnih brodova.  Prava  vrijednost minskog oružja u ratu na moru došla je do izražaja tek u rusko-japanskom ratu 1904-05. U toku rata položeno je oko 6500 morskih mina; od  toga je ruska mornarica položila oko 4.400, a japanska 2.100 mina. Tada su obje zaraćene strane prvi put upotrijebile mine i u ofenzivne svrhe, zahvaljujućim suvremenom načinu polaganja i većoj brzini minopolagača i torpiljarki pri polaganju. Ruska ratna mornarica polagala je  obrambene minske prepreke u zaljevu Dal'njemu i ispred Port Arthura da bi potisnula japansku blokadnu liniju prema otvorenome moru i tako dobila veći manevarski prostor za svoje pomorske snage i da bi onemogućila neprijateljski desant; polagane su i manevarske minske prepreke. Japanci su polagali ofenzivne minske prepreke da bi blokirali rusku mornaricu  u Vladivostoku i Port Arthuru. Tako su Japanci u noći od 11/12. 04. 1904. položili ofenzivnu minsku prepreku u jedini slobodni prolaz kroz baražu portarturske luke; na toj je prepreci na povratku  u Port Arthur 12.04. 1904. potonuo ruski admiralski brod Petropavlovsk. Poslije njega udario je u minu i bojni brod Pobeda, koji se zatim jedva domogao luke.  Mjesec dana poslije Rusi su  minopolagačem  Amur položili minsko polje ispred Port Arthura na ruti japanskih patrolnih brodova, na kojam su potonuli japanski bojni brod Hatsuse i Yashima. Japanci su 10.08. 1904. položili prvi put i manevarsku minsku prepreku. Položivši mine na kurs ruske eskadre, prisilili su je da zauzme nepovoljan borbenu položaj. Efikasnost minskog oružja u tom ratu ogleda se i u gubicima, koji su bili približno jednaki na obje strane. Ponekad su brodovi nailazili i na vlastite mine zbog loše navigacije.  Uspjeh mina u ovome ratu, uz inače povoljne uvjete na ratištu za njihovo polaganje i veoma slabu protuminsku obranu i zaštitu, treba tražiti i u novim koncepcijama njihove primjene,  u obrani  s ruske strane i još više u napadu s japanske.  Oštećenja i potapanja neutralnih  trgovačkih  brodova na otrgnutim minama u Žutome moru poslije rata ukazala su na minsku opasnost  i za pomorski promet. To je nagovjestilo još veću primjenu mina u pomorskim  ratovima  kao oružja sa strategijskim značenjem.

[duje]

Minsko oružje u prvome svjetskom ratu na moru,

mnogo se šire i više primenjivalo  nego u svim dotadašnjim ratovima. Za minski rat najbolje su bile pripremljene Njemačka i  Rusija. Mine su polagane  u ofenzivne i defenzivne svrhe, a kao minopolagači upotrebljene su specijalno građene podmornice, površinski  brodovi, a potkraj rata i hidroavioni.

Njemačka je brojčanu slabost svoje flote prema britanskoj floti još u početku rata pokušala  kompenzirati  ofenzivnim miniranjem  voda oko britanskih otoka. Do kraja rata njemačke su  podmornce  položile oko 10.000 mina oko britanskih otoka i na prilazima La Mancheu, od toga je na ušću Temze i od Doughenessa do Lowestofta položeno oko 4.000 mina. Podmornice su polagale mine i na udaljenija područja,  čak u Bijelo more i oko atlantske obale SAD. Da bi se miniralo što veće morsko prostranstvo i otežala borba s minama polagane su i u bancima. Na pomorskim komunikacijama izvan evropskog ratišta, ko minopolagači upotrebljavane su i pomoćne krstarice. Obrambene minske prepreke  polagane su u Sjevernome i Baltičkome moru, osobito u području Helgolanda i na prilazima i u tjesnacima koji vode u Baltičko more.  Kad su položili mine, Njemci su prema VIII haškoj konvenciji  objavili opasne zone za plovidbu: devet desetina Sredozemnog mora, najveći dio Sjevernog mora i više od polovice atlantskog obalnog područja.

Upotreba mina u ruskoj ratnoj mornarici  bila je pretežno defenzivnog karaktera. Da bi spriječili  prodor njemačke flote u Riški i Finski zaljev  i prema Kronštadtu, Rusi su organizirali minsko-artiljerijske položaje (MAP) i tu položilo 70% od ukupnog broja položenih mina u Baltičkome moru. Bila su tri minsko-artiljerijska položaja: vanjski u visini poluotoka Hanka, središnji u visini poluotoka Porkkale i unutrašnji u rejonu otoka Somersa. Ofenzivne mine postavljene su ispred njemačkih luka  Memela, Pillaua i Königsberga, te vode koje su kontrolirali Njemci. Položeno je u svemu oko 3.000 mina. Crno more Rusi su minirali ofenzivno, položivši oko 10.000 mina.  Defenzivne minske prepreke polagali su da bi zaštitili luke Sevastopol, Novorosijsk, Odesu, Batumi i Kerč. Ofenzivnim miniranjem jednakog intenziteta nastojali su poremetit  obalni promet i prolaz turskih brodova i njemačkih podmornica kroz Bospor; u tome su imali znatnog uspjeha.

Britanska ratna mornarica pretežno je polagala defanzivne minske prepreke da bi osigurala pomorske komunikacije oko svojih otoka iprilaze svojim pomorskim bazama, a ofenzivne da bi otežala izlaz njemačkim podmornicama iz Sjevrenog mora u Atlantik. Najviše mina položeno je u morskim baražama (doverska, otrantska, sjeverna) koje su služile kao daljnja blokada. Da bi njemačkim pomorskim snagama ograničili slobodu manevra i djelovanja u Sjevernom moru, Britanci su minirali područje Helgolandskog zaljeva i obalne vode kod otoka Borkuma i Norderneya,  zatim kod otoka Amruma te ušće Emse; položeno je oko 22.000 mina.

Austrougarska ratna  mornarica položola je u jadranskome moru oko 6.000 mina da bi zaštitila obalne komunikacije. Mine su pretežno polagane u područjima  pomorskih baza Pule, Šibenika i Boke kotorske.Na ofenzivnim minskim poljima u obalnim vodama Italije potopljeni su jedan oklopni krstaš, jedna pomoćna krstarica, 4 razarača i 2 podmornice.

Radi obrane svojih  obalnih voda, luka i baza u Jadranskom, Jonskom i Tirenskom moru, talijanska je ratna mornarica položila oko 8.000 mina. Izvan svog obalnog  područja položila je još oko 4.000mina, uglavnom u sjevernom Jadranu.

Intenzivan minski rat vodio se i na rijekema, osobito na Dunavu i Savi. Do okupacije Srbije (1915),  saveznici su položili više minskih polja; u Savi kod Šapca, Ostružnice i Beograda, a u Dunavu kod Beograda, Vinče, Guravaje, Kladušnice i  Kladova. Time je sputan manevar snaga austrougarske flotile koja nije ni pokušala iz Dunava prodrijeti u Savu. Kad je Rumunjska ušla  u rat (1916), miniran je i donji dio Dunava. Miniranjem Dunava kod Simijana prekinuta je Centralnim silama riječna komunikacija, a Kalimoćkom riječnom baražom osigurana je flotili savezničkih sila uspješna suradnja sa snagama kopnene vojske u Dobrudži, iako je ausrtougarska flotilla bila znatno nadmoćnija. I austrougarska dunavska flotilla polagala je lutajuće morske  riječne mine (namijenjene za rušenje mostova). Minski rat na rijekama nije bio uspješan ni efikasan kao na moru zbog specifičnosti riječnog ratišta, a i zbog toga što su pretežno polagane morske mine koje nisu bile pogodne za rijeke.

Upotrijebljene mine u prvom svjetsko ratu bile su tehnički na nivou mina iz Rusko-japanskog rata.  Jedino je povećano eksplozivno punjenje (do kojih 200kg), dubina na kojoj su polagane  (do kojih 500m) i konstruirana je antenska protupodmornička mina. Za borbu protiv takvih usidrenih mina uspješno su upotrebljavane mehaničke  minolovke. 

Minski rat  nanio je velike gubitke ratnim brodovima. Gubici ratnog brodovlja od mina iznosili su oko 25% od ukupnih gubitaka te vrste brodovlja; gubici trgovačkih brodova bili su procentualno manji ali ne i neznačajni. 586 transportnih brodova s ukupnom tonažom od  1.112.117 brt potopile su njemačke mine, a 150 brodova britanske. Minski  rat je ograničavao slobodu manevra ratnim brodovima i otežavao pomorski promet. On je utjecao na razvoj i izgradnju minopolagača te snaga i sredstava protuminske obrane. Osoblje u protuminskoj obrani  moralo jeuložiti velike napore i sredstva da bi se otklonila ili umanjila minska opasnost. Tako su saveznici pri kraju rata za protuminsku obranu angažirali oko 1.000 brodova sa oko 30.000 ljudi, a Njemci oko 220 brodova. Britanci su 1916. pri razminiranju komunikacija istočno od svoje obale mjesečno uništavali oko 178 mina, a 1917. oko 355, gubeći pri tome mjesečno oko 10 brodova protuminske obrane. Sve to dovelo je do svojevrsnog rata na moru, poznatog pod imenom minski rat, koji je u toku prvog svjetskog rata po broju položenih mina i po prostranstvima na kojima je vođen, zatim po svome začenju, dostigao ogromne razmjere i strategijski značaj, nadmašivši sva predviđanja o ulozi u pomorskom ratu koju je odigrao.

[duje]

Između prvog i drugog svjetskog rata

Između dva rata mine su polagane za građanskog rata u Rusiji (1918-1920) u Baltičkom moru, Crnom i Azovskom moru. Položeno je 11.200 mina, od toga su sovjeti položili 7.100 u moru i oko 500 na rijekama, a Britanci 3.600 mina. Prvi put u povijesti ratova položeno je na Sjevernoj Dvini nekoliko nekontaktnih magnetnih mina.

Mine su se upotrebljavale i u španjolskome građanskom ratu (1936) ali u neznatnom opsegu, zatim u japansko-kineskom ratu (1937) na rijeci Yangtzeu i u rusko-finskom ratu (1939) kad je položeno oko 2.300 mina.

U razvoju i proizvodnji mina te pripremi za budući rat nacistička Njemačka uložila je najviše napora i pokazala najviše dalekovidnosti. Njemci su pred drugi svjetski rat usavršili magnetsku minu i razvili njenu masivnu proizvodnju, tako da su 1939. imali  oko 50.000 tih mina predviđenih za ofenzivno miniranje avionima. Usavršavaju i masovno proizvode i sidrene mine koje predviđaju za obrambeno miniranje. Ostale ratne mornarice smatraju da je značenje mina za ofenzivno miniranje opalo i da je smanjeno zbog efikasnih sredstava protuminske obrane, smatrajući da su mine efikasne za obranu vlastite obale i obalnih pomorskih komunikacija . To utječe i na politiku razvoja minskog oružja, minopolagača, snaga i sredstava protuminske obrane. Takve kocepcije imale su  i sovjetska i britanska ratna mornarica, ali su I one ispitivale i razvijale nove tipove mina i minskih paljbenih sistema.

[duje]

Minski rat 1939.-1945.

Zaraćene zemlje ušle su u rat 1939. sa različitim koncepcijama o minskom ratu.Njemačka ratna mornarica, koja je raspolagala sa više od 100.000 kontaktnih i nekontaktnih mina, namjeravala je ofenzivnim miniranjem prekinuti pomorski promet Velike Britanije duž istočne obale otoka a obrambenim miniranjem štititi svoje komunikacije. U toku rata minira se prema situaciji.Velika Britanija je u početku rata imala oko 20.000 kontaktnih sidrenih mina i tek 1942. Počinje proizvoditi nekontaktne mine. U početku polaže mine oko svojih obala, poslije minski rat poprima i ofenzivni karakter.  SSSR počinje defenzivni minski rat kontaktnim sidrenim minama, da bi 1943. Novoproizvedenim nekontaktnim minama otpočeo i ofenzivni rat. U početku rata i ratna mornarica SAD mjenja gledište o značenju minskog rata. Otpočinje masovno proizvoditi kontaktne i nekontaktne mine koje polaže u obrambene svrhe da zaštiti obalni pomorski promet, a protiv Japana na pacifiku postavlja i ofenzivne mine. Japan i Francuska prihvatili su i provodili obrambenu koncepciju minskog rata. Ostale zemlje polagale su minske prepreke  u obalnim vodama, a Italija je u malim razmjerima polagala i ofenzivne protupodmorničke prepreke.

Usporedno s razvojem minskog oružja i razradom koncepcija o minskom ratu, sve RM poduzimaju intezivne tehničke  i organizacijske mjere da bi razvile sredstva protuminske obrane.

[duje]

Europsko ratište
 
Najintenzivniji minski rat, kojega su glavni predstavnici bili njemačka i britanska RM, odvijao se u Sjevernome moru i morskim područjima zapadne i sjeverne Evrope. Ovdje je položeno oko 2/3 od ukupnog broja položenih mina.

U septembru 1939. Njemci  su položili magnetske mine u području Harwicha i na ušću Temze a zatim su minski rat proširili na čitavo područje oko britanskih otoka i na La Manche. Kao minopolagače upotrebljavali su najviše avijaciju, podmornice i brze površinske brodove (avijacija je do 1942. položila oko 20.000 nekontaktnih mina). 50% trgovačkih brodova izgubljeno je na minama, kasnije je gubitak pao na 10% jer su pronađena podesna sredstva protuminske obrane. Polaganjem mina s akustičnim paljbenim sistemom ponovo se povećavaju gubici, ali se borba između mina i protuminske obrane nastavlja. Obrambena minska polja Njemci polažu 1939. na 150NM od nizozemske obala prema sjeveroistoku;  1940/1941. taj sistem polja produžuju prema sjeveru i jugozapadu  i dopunjuju ga miniranjem ispred Skagerraka. Da bi se zaštitili od sovjetske baltičke flote, polažu minske prepreke između švedskog otoka Ölanda i  litvansko-latvijske granice, ispred Memela, Pillaua i Kolberga. Usporedno s napredovanjem kopnenih snaga,  njemačka RM polaže minske prepreke i  u Riškom i Finskom zaljevu. U august 1941. zajedno sa finskom RM polaže minska polja sa oko 4.500 mina i minskih zaštitnika istočno od Tallina, a intenzivno polaže i protupodmorničke minske prepreke (baraže) na liniji Tallin – Porkkala da bi spriječila isplovljavanje sovjetskih podmornica iz Baltika.

[duje]

Odmah poslije napada Njemačke na SSSR, Baltička flota polaže preko Finskog začjeva između rta Hanka (na jugu Finske) i estonskog otoka Oldensholma (Osmusar) obrambeno minsko polje od oko 2.000 mina, a zatim u Riškom zaljevu i na prilazima Vyborgu i Kronštadtu  i u finskim obalnim vodama. S promjenom situacije na ratištu, Baltička flota 1943/1944. polaže i ofenzivne minske prepreke ispred njemačkih luka na Baltiku i na plovnim rutama. U baltičkim vodama u toku rata položeno je oko 40.000 mina.

Velika Britanija, u skladu sa svojim koncepcijama u početku vodi obrambeni minski rat i polaže oko 110.000 mina. Za zaštitu obalnog pomorskog prometa polažu se minska polja duž istočne obale, između otočnih  skupina Orkney i Færørne i  Danskom prolazu, a protupodmorničke prepreke  u sjeverozapadnim prilazima Irskome moru, prilazima Bristolskom kanalu, u kanalu St.Georga i u području između pomorskih baza  Plymoutha i Portsmoutha. Služeći se avijacijom, podmornicama i površinskim brzim brodovima kao minopolagačima, britanska RM u toku rata polaže oko 76.000 novoproizvedenih mina u ofenzivne svrhe ( od toga je 48.000 položila avijacijom). Mine se polažu u teritorjalnim vodam Norveške, zatim u Skagerraku, Kattegatu, na komunikacijama prema Norveškoj i Švedskoj, a poslije i na čitavom obalnom području Sjevernog mora, uključujući  i obalne vode Nizozemske, Belgije i Danske, a kad je pala Francuska i uz njezinu zapadnu obalu.

[duje]

U Sredozemnome moru minski rat imao je obrambeni karakter. Talijanska, a  poslije i njemačka RM polažu više desetina tisuć mina da bi zaštitile obalno područje i pomorski promet sa sjevernom Afrikom. Poslije ulaska Italije u rat i okupacije Francuske britansk mornarica polaže mine u obalnim vodam sjeverne Sfrike, zapadne Italije, Sicilije i u grčkom arhipelagu.

Jadransko more sve do pada Italije bilo je sporedno pomorsko ratište. JRM položila je minska polja (1110mina) u Tihom i  Velebitskom kanalu, zatim u područjima šibenske,  splitske luke i  Boke Kotorske. Te mine polagane su radi zaštite luke, veće značenje za protudesantnu obranu imala su minska polja ispred Boke Kotorske.Minska polja polagana su s nedovoljnom navigacijskom točnosću, a i brodovi su bili nedovoljno obaviješteni  o pozicijama minskih polja. To je i uzrokovalo gubitak dvaju većih putničkih brodova (Karađarđe i  Prestolonasljednik Petar).

Ta minska polja popunila je od 1942. do polovine januara 1943. talijanska RM. Položeno je oko 2.200 mina. Zatvoreni su svi prolazi u međuotočno područje od Ilovika do Dubrovnika, a mine su položene i ispred obale od Budve do Bara, ispred Savudrije i u području Rovinj – Kamenjak. Minske prepreke bile su protupodmorničke  ili kombinirane, osim na području ispred Dubrovnika. Osnovna svrha polaganja bila je da se zaštite komunikacije i luke, a protudesantno značenje bilo im je malo.

Nakon pada Italije, njemačka RM intenzivnije minira vode Jadrana. Da bi ojačala obranu od eventualnog savezničkog desanta i osigurala povlačenje svojih snaga iz jugoistočne Evrope, položola je oko 5.500 mina pretežno u sjevernom Jadranu.Minska polja su štičena obalnim baterijama pa su minsko-artiljerijski položaji organizirani u tri pojasa.

Prvi obrambeni pojas branio je Rijeku I Riječki zaljev s mora gustim rasporedom obalnih baterija od Lovrana do otoka Unije i na sjevernom dijelu otoka Cresa, te minskim poljima u Riječkom zaljevu. Pojas je imao protudesantni karakter i štitio je Rijeku kao pomorsku bazu. Drugi pojas protezao se od sjevernog dijela otoka Cresa preko Krka i Raba do Jablanca. Svi prolazi između obale i otoka, zatvoreni su minskim poljima osim Velebitskog kanala koji se nije smatrao važnim i  u kojem se promet odvijao obalnom komunikacijom. Sva minska polja bila su zaštićena obalnim baterijama. Treća obrambena linija protezala se u smjeru Pula-Cres-Lošinj-Pag-Karlobag. Ojačana minska polja u Kvarneru, između Istre i Cresa, Unija I Premude, otoka Lošinja i Paga u Plavničkom kanalu, imali su spriječiti desant  u području Pule i otoka Lošinja.  Ukupan broj položenih mina u istočnom dijelu Jadrana iznosio je oko 9.000; na njemu je stradalo oko 20 jugoslovenskih brodova i oko 20 stranih (među njima britanski razarač Aldeham)

Minska aktivnost partizanskih minera na moru (formirane su posebne minske grupa: prva na Kornatima koja se zvala Gusari sa Kornata a druga na otoku Ižu) obuhvaćala je vađenje mina iz kojih se vadio eksploziv (do kapitulacije Italije izvađeno je 140 mina)koji se zatim transportirao na kopno, zatim polagane dignutih mina na neprijateljske komunikacije, što je stvaralo nesigurnost u prometu u kornatskim vodama, šibenskom i zadarskom području, te izviđanje minskih prepreka radi njihova izbjegavanja. Na kraju rata minsku aktivnost nastavile su jedinice ratne mornarice, posebno razminiranje minskih prepreka pri završnim operacijama za oslobođenje Istre i  poslijeratnim razminiranjem Jadrana.


Crno More. Tu je sovjetska  Crnomorska flota polagala mine radi obrane luka i baza u području Sevastopol-a i Odess-e; poslije minira i područje Kerč-a i  Azovsko more.Ofenzivno miniranje vršilo se plutajućim minama, koje su nošene strujom ugrožavale obalni promet u vodama Rumunjske, Bugarske i u Bosporskom tjesnacu.

[duje]

Pacifičko ratište

 Na tom ratištu mine je počela polagati britanska RM već 1941. Intenzivniji minski  rat počinje tek u posljenjem period rata 1944/1945, kad kad su minske akcije RM SAD obuhvatile široko područje od Australije do japanskih otoka. Površinski minopolagači polagali su mine uglavnom u jugoistočnom Pacifiku oko otoka Bougainvillea, podmornice na prilazima Bangkoku, Haiphongu i u Hanianskom i u Haninanskom tjesnacu, a avijacija u jugozapadnom i centralnom Pacifiku. U operaciji izgladnjivanja (27.03 do 05.08.1945.) polagale su se ofenzivne mine oko japanskih otoka i u lukama da bi se omeo promet između japanskih otoka i Azije i tako spriječio uvoz sirovina i hrane u Japan, da bi se ometalo manevriranje i opskrbljivanje japanskih oružanih snag ate blokirala japanska flota. Položeno je avijacijom, koja je bila glavni nosilac ofenzivnog minskog rata, oko 12.000 nekomtaktnih mina. Samo u prolazu Shimonosekiju, u koji je američka avijacija za tri dana položila 2.800 nekontaktnih na dnu ležećih mina, Japanci su izgubili oko 150 ratnih i trgovačkih brodova. Zbog tog minskog polja dnevni promet kroz prolaz pao je od 70.000brt u martu 1945. na 1.500brt u julu, a iste godine u augustu bio je prekinut. Na ofenzivnim minskim preprekama potopljeno je 1.075 japanskih trgovačkih i ratnih brodova, a pomorski promet bio je dezorganiziran. Tome je  pridonjela i potpuna nespremnost japanske RM za protuminsku obranu od nekontaktnih na dnu ležećih mina. Japanska RM polaže sam defenzivna minska polja na prilazima Japanskome moru, u Tsushimskom tjesnacu i pred svojim važnijim lukama.

[duje]

Ostala ratišta

Njemačka RM vodi ofenzivni minski rat i na krajnem sjeveru i  u atlantskim obalnim vodama SAD da bi spriječila promet između sovjetskih luka u Sjevernome ledenom moru i  luka na atlantskoj obali SAD. Mine su polagane u minskim bancima a kao polagači su upotrebljene podmornice. U razdoblju 1942-1943. njemačka RM položila je uza sjevernu i sjeverozapadnu obalu Skandinavije defenzivna minska polja sa oko 6.000 mina da zaštiti luke i ojača protudesantnu obranu.

Na rijekama i kanalima. Minski rat intenzivno se vodio i na unutrašnjim plovnim vodenim putevima zahvaljujući novoproizvedenim vrstama nekontaktnih riječnih mina; najviše ih je položila avijacija. Kad je počeo rat, njemačka avijacija polagala je magnetske mine u ušča plovnih rijeka i kanala na istočnoj obali britanskih otoka. 1941. polaže mine u Sueski kanal  (7 dana bio je zatvoren plovni put I potopljena su tri broda), a 1942-43. polaže  734 mine u Volgu između Astrahana i Volska te u Ladošlo jezero. Tim miniranjem nastojalo se otežati opskrbu Crvene armije. Britanska avijacija položila je mine u Rajnu i Scheldu te unutrašnje vode Njemačke (Elba, Ems, Wesere i  Kielski kanal).

Miniranje Dunava otpočela je jugoslovenska ratna flotilla (1941), položivši 200 sidrenih mina na madžarskoj i rumunjskoj granici kako bi spriječila da se tim plovnim putemsluže Nijemci . U junu i julu 1941. sovjetska Dunavska flotilla polaže minske prepreke sa sidrenim minama na prilazima Galatiju i Tulceji da bi spriječila rumunjskim monitorima prodor prema Reniju i Ismailu a omogućila povlačenje svojim brodovima iz delte Dunava u Crno more. 1944 Sovjeti polažu u donjem Dunavu 654 mine (218 avionima), a Američani I Britanci u 18 noćnih operacija 1.382 nekontaktne ležeće mine (938 na području Jugoslavije) na kojima je potopljeno 165 riječnih brodova,  a više jih je oštećeno (na jugoslovenskom dijelu Dunava potopljeno je 86 a oštećena su 63 broda). Potkraj 1944. da bi otežali akcije sovjetsloj flotili i sprečavali prijevoz,  i Njemci polažu oko 300 nekontaktnih mina, pretežno između Moldove Nova i Beograda; za napad na mostove, skele i promet upotrebljavaju i plitajuće mine. Takvim miniranjem Dunava (bilo je položeno oko 3.400 mina, pretežno nekontaktnih na dnu ležećih) promet je 1944. i 1945 bio paraliziran i do 70%, a često i prekinut. Neznatan broj mina položen je u Savu (do Slavonskog Broda) i u Dravu (do Belišća). Na njima je potonuo jedan monitor.

[duje]

Minski rat je u drugom svjetskom ratu dobio još veće startegijsko značenje, postao je još masovniji a po prostranstvu na kojem se vodio i sveobuhvatniji nego što je bio u prvom svjetskom ratu. Položen je dvostruko veći broj mina (oko 700.000) a gubici su bili znatno veći.Saveznici sun a minama izgubili oko 500 transportnih brodova sa oko 2.500.000brt, a sile Osovine oko 1.900 transportnih brodova sa oko 3.500.000brt. Kvalitetno novi moment u minskome ratu svakako je upotreba nekontaktnih mina različitih vrsta I tipova. ( U toku rata položeni je oko 150.000 nekontaktnih na dnu ležećih mina.) Pretžen dio tih mina položila je avijacija (oko 70%), što je također  značajna karakteristika za vođenje minskog rata. Treća značajna karakteristika minskog rata, koja proizlazi iz navedenih momenata,jest veoma složena obrana od minske opasnosti na pomorskim ratištima. U borbi protiv mina angažirane  su značajne snage i sredstva. Tako je Velika Britanija upotrijebila oko 1.400 minolovaca u borbi protiv mina, razmagnetizirano je oko 18.000 trgovačkih  brodova  i za to je angažirano oko 60.000 ljudi. Njemačka ratna mornarica upotrijebila je oko 1.600 minolovaca, a mornarica SAD više od 2.000 brodova za borbu protiv minske opasnosti. Drugi svjetski rat istkanuo je i ekonomičnost mine kao borbenog sredstva za vođen je rata na moru. Samo 11 avionima položenih mina u Kielskom  zaljevu spriječilo je Nijemce da tom komunikacijom prevezu oko 1.000.000t tereta. Ili, npr. na jedan japanski brod koji su potopile podmornice dolazilo je 12 brodova koji su stradali od mina, a na jedan izgubljeni bombarder B-29 minopolagač dolazilo je 45 potopljenih brodova na položenim minama. Veliki su bili indirektni gubici koji su se ogledali u ometanju i prekidu pomorskog prometa, te o u ograničavanju manevriranja ili blokadi protivničkih pomorskih snaga. Minska avijacija omogućila je novim minama da se minski rat prenosi brzo sa jednog na drugo pomorsko područje bez obzira na njeguvu udaljenost.

[duje]

Poslije drugog svjetskog rata

 Nuklearno oružje i raketna tehnika u naoružanju armija potkraj drugog svjetskog rata, te burni razvitak i naoružanje  ratnih brodova u poslijeratnom razdoblju tim novim oružjem potisnuli su u drugi plan klasična sredstva za rat na moru, a među njima i minsko oružje. Pouke iz prvog  i drugog svjetskog rata, kad je na minama potopljeno oko 20% svih potopljenih brodova na moru, brzo su zaboravljene. Takva shvaćenja ubrzo su  ispravljena poslijeratnom praksom koja je u lokalnim ratovima pokazala sve prednosti defenzivne u ofenzivne upotrebe minskog oružja.

Korejski rat (1950-1953). Da bi se obranili od desanta i od brodskih artiljerijskih napada, sjaverni Korejci su več u julu 1950. položili obrambena minska polja u područje Wonsana i Chinnampa, a poslije i  na drugim mjestima duž  istočne i zapadneobale Koreje. Kao minopolagače su upotrijebili adaptirane riječne i obalne brodove i plovna  sredstva (barže, koče, splavi, čamci). U obalnim vodama Wonsana položeno je oko 3.000 starijih tipova sovjetskih sidrenih kontaktnih ( na dubinama do 200m)i nekontaktnih na dnu ležečih (do dubine 50m) mina. Branjena  artiljerijom, ta minska polja bila su jak minsko-artiljerijski položaj. Direktni gubici na minama bili su relativno mali u odnosu na sekundarne efekte. Američki operativni desantni sastav (od 250brodova i 50.000boraca) koji se trebao 20.10.1950. koji se trebao iskrcati u području Wonsana, zadržao se pet dana duže na moru zbog minske opasnosti. Planirano  protuminsko osiguranje nije bilo dovoljno da osigura desant. Kad su otvarali prolaz kroz minska polja, od 9 minolovaca potopljena su 4. Kontraminiranje sa oko 50 aviona koji su bacilli oko 3.000 bombi nije dalo predviđene razultate. Tek su čamci minolovci, helikopteri, laki  minski ronioci i minolovci omogučili iskrcavanje desanta. To je pokazalo svu složenost  protuminskog osiguranja pa i onda kad je bila riječ o starijim tipovima mina. Ukupni gubici na minskim poljima bili su oko 15 brodova (8 minolovaca, 5 razarača i 2 manja   broda).

Indijsko-pakistanski rat (03.do17.12.1971). Da bi spriječili opskrbljivanje pakistanske istočne granice (u  Bangladešu) I opskrbu eventualnog desanta, indijska mornarička avijacija položila je oko 100 nekontaktnih na dnu ležečih mina. Minirani su plovni kanali Gangesa i luke Chalna, Cok's Bazar i Chittagong. Sama opsnost da bi mogli naići na položene mine bila je dovoljan razlog da odvrati neutralne brodove od miniranih luka. Time je ostvarena  strategijska izolacija pakistanske grupacije okružene u području Dake. Iskustvo tog rata pokazalo je da se malim brojem aviona i mina, ako su položene na osjetlive točke i u pravo vrijeme, odvratiti brodove neutralnih zamalja od miniranih luka. Ovdje je minsko oružje pokazalo svoju punu vrijednost kao rezervni instrument za brzo pariranje  nepredviđenom razvoju događaja. Poslijeratno razminiranje (od specijalnih ekipa sovjetske mornarice) trajalo je 4-5 mjeseci što pokazuje složenost borbe protiv mina položenih u mutne vode bengalskih luka; ta je borba isključila primjenu bilo kavih snaga protuminske obrane osim minolovaca.

Vijetnamski rat  (1961-1972). U tom  ratu minsko oružje primjenljivale su obje zaraćene strane, i to pretežno u ofenzivne svrhe.  Borci Fronte narodnog oslobođenja (FNO) polagali su mine na riječnom ratištu južnog Vejetnama (delta rijeke Mekonga). Čamcima i malim brodićima (sampan i džunke) polagali su sidrene, plutajuče i  kontrolirane mine koje su izgrađivali u vlastitim radionicama. Improvizirane plotajuće mine uspješno su upotrebljavane i za rušenje pontonskih mostova. Tvornički izrađene sidrene i nekontaktne ležeće mine rjeđe su upotrebljavane (otkrivene su samo 2 magnetsko akustične i jedna hidrodinamičkoindukcijska  mina). Svrha miniranja bila je da se oteža plovidba riječnim komunikacijama, na kojima se odvijalo 90% prometa. Upotreba mina u kombinaciji s artiljerijskim oružjem pokazala se kao idealan instrument da se iscrpi napadač. Iako su Amerikanci za kontrolu riječnih plovnih  putova upotrijebili dvije divizije protupartizanske avijacije, oko 250 riječnih patrolnih brodova i oko 100 minolovaca, mine su u toku čitavog rata bile opasnost na koju je trebalo neprestano računati. Tako je upotrebom mina i zasjeda FNO uspjela vezati  neproporcionalno jake snage SAD u toku čitavog rata, čime je ostvaren učinak veći od onog zbog neposrednih gubitaka koji su bili naneseni  trgovačkim brodovima, iako ni gubici nisu bili mali. Tako su minimalne snage FNO uspjele ometati  promet i povremeno remetiti povoljnu operativnu situaciju napadača.
Ratna mornarica SAD upotrebljavala je minsko odužje do 1972. da bi ometala riječni promet i zajedno sa intenzivnim bombardiranjem kopnenim komunikacijama prekinula dopremu tereta i međusobno komuniciranje Sjevera i Juga. Tim minskim akcijama usporavan je riječni promet, ali ozbiljniji rezultati nisu postignuti jer se prakticirao kombinirani  višeetapni promet između miniranih odsjeka, a teško je bilo uspješno minirati riječne puteve duge oko 1.900 milja na kojima je plovilo oko 3.500 džunki i sampana. (Roba bi se prevozila rijekom do miniranog dijela, onda kopnom pa opet onim dijelom rijeke gdje nije bila minska opasnost.) Strategijska upotreba mina bila je planirana početkom 1972. Kao instrument  pomorske blokade izabrano je minsko oružje koje omogućuje takvu blokadu bez sukoba s neutralnim zemljama. Prema planu operacije  mine su istodobno položene 09.05.1972. u lučkim područjima Haiphonga, Hon Gaia, Cam Phaa i u 4 manje luke. Za nekoliko sati avionic su položili oko 600 nekontaktnih sidrenih i na dnu ležećih mina, koje su tempirane da se aktiviraju tek  11.05.1972. To je objavljeno u oglasima za pomorce da bi brodovi mogli napustiti luke i da više nebi u njih upolvljavali. Periodičnim obnavljanjem tih prepreka ukupno je položeno oko 10.000 mina s težištem na Haiphongu, a polagane su 3NM dalje od ulaza u luke i plovne kanale  da bi se ispred luka sačuvao što veći slobodan prostor za manevriranje vlastitih pomorskih snaga. Miniranjem su uspješno blokirane vijetnamske luke jer je prekinuta mjesečna doprema ratnog materijala od 200.000 tona u Demokratsku Republiku Vijetnam. Minski je rat do 1972. Vođen iz operativnotaktičkih razloga, a onda, povezan sa zračnom ofenzivom, radi ostvarenja strategijskih ciljeva.

Egipatsko-izraelski rat (oktobar 1973). Da bi spriječila opskrbu Izraela iz naftonosnih polja u Abu Rodeisu (Sjeverni dio Sueskog zaljeva na Sinajskom poluotoku), ratna mornarica Arapske Republike Egipat dobila je zadatak da minira Gubalski prolaz (južni ulaz u Sueski zaljev). Torpedni čamci i minolovci položili su minske prepreke u Gubalski prolaz i u susjedni kanal (između arapskog poluotoka i otoka uza nj). Položene su, prema dubini mora, sidrene nekomtaktne i na dnu ležeće mine. Tempirane su na 24 sata, tako da djeluju kad počinju ratne operacije. Neposredno  prije toga (operacije su počele 06.10.1973, u 14.00 sati) objavljeno je da je to područje opasno za plovidbu. Tek kad je jedan tanker teško oštećen  a drugi potopljen, promet i dovoz nafete potpuno su obustavljeni.Pravilno izabrano područje za miniranje,  izbor podesnih mina, tajno miniranje u kratkom vremenu, potpuno je postiglo svoj cilj koji se nebi mogao ostvariti drugim snagama ratne mornarice. Ratna mornarica Arapske Republike Egipta polagala je mine i ispred Port Saida, od luke Port Saida do rta Damiette, da bi time ojačala protudesantnu obranu.

[duje]

Zaključak:

Iz rezultata ostvarenih minskim oružjem u sukobima poslije drugog svjetskog rata očito je, jeli ono upotrebljavano ofenzivno ili defenzivno, da je njegova upotreba pridonjela ekonomičnijem ostvarenju globalnih ciljeva i u lokalnim ratovima. Došla je do izražaja njegova prednost koja se ogleda od nezavisnosti od operativno-taktičke situacije u zraku, u trajnosti ostvarenog pritiska, u efikasnosti bez obzira na meteorološke prilikei u mogućnosti da se njime zamijene druge snage i sredstva te u mogućnosti da se primjena tog oružja vremenski prilagodi vlastitim planovima. Iznenađenje i neizvjesnost, brza intervencija i u najudaljenijim područjima, ekonomičnost, mogučnost masovne upotrebe, psihološko djelovanje, blokada i nanošenje gubitaka protivničkim pomorskim snagama, slabljenje ili prekidanje riječnog ili pomorskog prometa, zaštita vlastitog obalnog prometa, jačanje protudesantne i protupodmorničke obrane, ostale su i dalje glavne karakteristike minskih operacija.

(JLZ Pomorska enciklopedija M.Martinović)
 

[ML]

Par današnjih snimaka iz muzeja u Pivki LBM III, https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=8532.msg58559#msg58559 , ljepo očuvana.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[marinero]

Rose su pune ovakvih kucista morskih mina koje mjestani koriste kao plutace ili pak, presjecene na pola, kao pitare za cvijece. Koja bi ovo mina mogla biti ?