Filatelija na Palubi

[Boro Prodanic]

Jeste Jadrane, dobro si rekao, podučava.

Kad jedan dan ništa ne postuje, ja počnem da razmišljam šta je, šaljem mu PP, a ovako, kad ne radim, svaki čas tražim njegove nove postove, i iz svakoga ponešto naučim.

[brodarski]

Hvala na reflektoru, samo nemam prikladno mjesto gdje bih ga stavio. Zahvaljujem na lijepim komplimentima,ali njih ne mogu kapitalizirati. Stoga jedan kamion dobre drvene građe ne bi bio na odmet, kao ni kamion bukovih cjepanica za zimu.
Šalu na stranu i zaključimo seriju o prvim srpskim novinskim markama.
Sam način naplate pristiglih novina u Srbiju  abonentima je bio neobičan. Srbija nije bila potpisnica međunarodnih poštanskih ugovora, a nije niti imala ministarstvo pošta. Policija je držala nadzor na poštom u samoj Srbiji, a pristigle pošiljke išle su preko austrijske konzularne pošte u Beogradu. Kad bi pošta u konzulatu prošla sito i rešeto revnih službenika slala se pošti Beograd. To je Srbiju stavljalo u podređeni i ponižavajući položaj. Međusobnim ugovorom od studenog 1866. Austrougarska i Srbija su odredili da sva pristigla pošta za Srbiju od 1. srpnja 1867. ide izravno pošti Beograd. Time je elegantno zaobiđen austrijsko-turski ugovor i priznato političko stvarno stanje na terenu. Konzularna pošta Beograd prestala je s radom u rujnu 1867. godine.
Pošiljke su naplačivane prema težini do 32 grama ( 10 drama ) 2 pare.   Svakih daljnjih 10 drama još dvije pare i daljnjih  drama po 1 para. Abonenti na inozemne tiskovine kod pošte su polagali određen iznos od kojih se naplaćivala poštarina. To je trajalo sve dok Srbija nije potpisala ugovor s Austrougarskom. Marke su poništavane jednorednim ćirilićnim štambiljima NAPLAĆEN i NAPLAĆENO. Ovi štambilji bili su na poštama već nekoliko desetljeća i praksa poništavanja je njima nastavljana još dugo vremena. Makar na prvi pogled jednaki, po malim nijansama možemo razlikovati kojoj pošti pripadaju.
Prve novinske marke bile su kratko u uporabi, svega deset mjeseci. od 1. svibnja 1866. do 11. ožujka 1867. godine po starom kalendaru. Poznato je malo poništenih maraka na isječcima ili omotima. Najčešće nalazimo na neponištene primjerke. Pojavom i uporabom novinskih maraka Srbija je otvorila filatelističku eru i stupila u red zemalja sa suvremenom naplatom poštanskih usluga. To ne znači da je njena pošta bila na razini austrijske, ali u svakom slučaju nije bila na repu zbivanja. Marke izgledaju neugledne i loše izrađene, ali su u poštansku povijest i filateliju ušle kao dijamant u kruni.

[brodarski]

Novinska marka od 1 pare rezana i u prodajnom arku.

[brodarski]

Rekonstrukcija arka od 1 pare. To ne znači da je arak baš ovako i izgledao. Ove marke se popularno zovu '' grbuše ''.

[brodarski]

Prve srpske novinske marke zahvalan su objekt za slabo potkovane sakupljače. Znali su to i stari '' majstori '' kao Fournier i Sperati. Dva najčuvenija svjetska falsifikatora poštanskih maraka u vremenu kada je bilo teško doći do vrijednih informacija, a kamoli do izvorne marke neke naklade. falsifikator je osoba s odličnim znanjem u struci, gotovo umjetnik svog posla. Ipak i tim '' umjetnicima '' redovito se potkradaju sitne greške koje ih otkriju. Neke za 5 godina, neke za 10 a nekima je trebalo i cijelo stoljeće. Zanimljivo je da su se mnoge krunjene glave hvalile prvim izdanjim maraka neke države, a nabavile su ih preko posrednika. Većina tih prvih izdanja potekla su iz tiskara ovih mačaka. Masno plaćene krivotvorine koje će jednog dana postati jednako cijenjene kao i originali.

[brodarski]

Francois Fournier čuveno ime svjetskih falsifikatora i izvanredan graver imao je naročiti njuh za rjeđa izdanja. Izradio je obje vrednote i pri tome imalo specijalizirao. Napravio je marku od 2 pare u boji od 1 pare. za razliku od izvornog izdanja ove lažne marke napravljene su u kamenotisku ( litografija ). Crtež i boje nježnije, a otisak plošan, gladak bez ispupčenja. Papir sasvim različit od originala i puno bolje kvalitete. Čak je i sam otisak jasniji. No, u usporedbi s izvornom markom odmah se uočavaju razliike. Grb je i kruna su zdepastiji. Križ u sredini štita je puno širi a i sama slova odudaraju od izvornika. Boja tamnija i jasnija.
Pojedini katalozi kao Zumstein, Yvert i Michel donosili su lažne marke pod prave i time svojevremeno nanosili veliku štetu ugledu srpske filatelije. Dugo je trebalo da srpski filatelisti isprave krive Drine. Bilo je pokušaja i domaćih genijalaca da nešto ušićare. Radili su to fotolitografskim načinom i izazvali pravu pomutnju. Naravno, opet je jedan Beograđanin litograf bio meštar takve rabote. Kod sakupljanja ovih maraka mnogi su se opekli i zauvijek odustali od filatelije.
Na slikama su dva načina lažiranja rabljenih maraka. Dosta opasni način. Na prave marke udaren je pravi štambilj. Samo prodavač nije kazao da je štambilj napravljen kad su marke izašle iz uporabe. Oba objekta su prava i ispravna, ali kombinacija je lažna i nastala između dva rata.

[brodarski]

Tko je bio Stevan Rajičević i što je radio u Beču doznaće se u slijedećem nastavku? Za Palubu nema tajni. Ona otkriva misterije stare preko 140 godina. Pratite Palubu i doznajte najbolje čuvane tajne pošte Kneževine Srbije.

[brodarski]

Nakon iskustva s tiskanjem prve novinske marke odlučeno je drugo izdanje tiskati u Beču. Srbske novine od 10.XII 1866. donose vijest '' Marke će biti zamenjene novim, a farba će biti na markama od 2 pare žuto-mrka, a onima od 1 pare otvoreno žućkasto-zelena ''.
U Beč je poslan Stevan Rajičević upravitelj '' Praviteljstvene knjigopečatnje ''.  Nije imao laganu zadaću. Morao je naručiti izradu novinskih maraka i nabaviti potrebne tiskarske strojeve za izradu maraka. Od ideje do gotovog proizvoda - marke, moralo je biti čisto srpski proizvod. Sasvim opravdan zahtjev jer je to bila praksa i drugih država. Samo što srpske tiskare nisu imale iskusan i uvježban kadar za proizvodnju maraka. Čak ni najbolja tiskara tog vremena, ona Nikole Stefanovića za koju se smatralo da je najbolje opskrbljena potrebnom tehnikom i materijalom. U stvari ta je tiskara bila slabije opremljena od osrednjih bečkih tiskarskih radnji.  Izrada maraka povjerena je '' Dvorskoj i državnoj tiskari '' u Beču. Ne samo novinskih već i prvih redovitih ( franko ) maraka.

[brodarski]

Za razliku od povijesnog srpskog grba za marku je nađeno rješenju u liku Mihaila Obrenovića. Trenutačnog vladara i kneza. Isti lik kao na marci bio je i na novcu. Autor marke nije poznat i smatra se da je prema liku s medalje rezao lik za marku. Stručnjaci se slažu da je vladarev lik u potunosti pogođen s dosta finesa. Čak da je vjeran fotografiji. Lik je u medaljonu koji je obrubljen sa 77 nepravilnih točkica. Iznad glave polje je ispunjeno bojom a od brade do vrata šrafirano tanjim i debljim crtama.Medaljon je uokviren polukružnim dvostrukim okvirom s natpisom na ćirilici.  Sve je to vjerni odraz tadašnjeg vremena kada su i druge države radile poštanske marke na isti ili sličan način. Srbija nije bila izuzetak, samo je primijenila uspješno oprobani metod. Ne treba zaboraviti da su tu glavnu riječ imali bečki stručnjaci. Po njihovoj sugestiji je izrađeno konačno rješenje marke.
Novinama su namijenjene marke od 1 i 2 pare. Marke su puštene u optjecaj 11.03. 1867. godine. Zupčane su linijski 9 1/2.
Identične su markama beogradskog izdanja sa slika.

[Vladimir Ivanović]

Jedan predivan žig

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[brodarski]

Dobro poznat žig, barem meni. Autor je dr Ante Kalogjera svjetski priznati geograf. Lijepu medvjedicu ove godine zamjenjuje jedan gusar. Antin unuk  obožava gusare i crtež  tog dečka stavljen je u središte prigodnog žiga za 19. lipnja. 2010. godine.

[brodarski]

Isti motiv vladara  pojavljuje se i na franko markama. Tri vrijednosti od od 10, 20  i 40 para. Marke su izrađene u Beču a Rajičević ih je s ostalim materijalom donio u Beograd. Izdanja tih maraka bila su u skladu s okružnicom Ministarstva unutrašnjih dela gdje se kaže: '' da će se poštanske takse naplaćivati u zvečećem novcu dok marke budu gotove ''.
Količina napravljena u Beču je bila dovoljna samo za kratko vrijeme i marke su kasnije tiskane u Beogradu. To su bile i prve srpske redovite marke za pismonosne pošiljke. Ušle su u uporabu 1. srpnja 1866. godine i njime su plaćane sve pošiljke osim štafeta.
Slike prikazuju poništene marke bečkog izdanja. Izdanje čine 3 marke s istim motivom u različitim bojama i vrijednosti.

[brodarski]

Jednom sam postovao sliku prve dopisnice u svijetu. Nema dana kad taj mali kartončić s vrijednosnom oznakom ne putuje poštanskim putevima. Kako je nastala, ušla u uporabu i čija je to ideja bila saznaćemo uskoro.

[Vladimir Ivanović]

Veoma dobro znam da ti je poznat žig.

[brodarski]

Na petoj konferenciji njemačkog poštanskog saveza u studenom 1865. godine pruski izaslanik Hainrich von Stephan iznio je nezvaničan prijedlog. Predložio je uvođenje u poštansku praksu  malog kartončića kojeg je nazvao Postblatt. Prijedlog je detaljno i obrazložio i na tome se sve završilo. Pruska financijski nije bila u stanju uvesti Postblatt u praksu.
Ideja je mirovala 4 godine. Neočekivano se u večernjem izdanju bečkih novina '' Neu freie presse '' od 25. siječnja 1869. godine pojavio senzacionalan članak. Već sam naslov '' O novom načinu poštanske korespodencije '' ,autora dra. Emanuela Hermanna profesora narodne ekonomije na Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu pobudio je zanimanje javnosti. Ne samo građanstva već i viših financijskih krugova. Hermann je predložio uporabu poštanske karte sa sniženom poštarinom. Tekst bi bio otvoren, a izgleda da je svoju ideju dobro i obrazložio.  odlično je primljena kod trgovaca, velikih trgovačkih kuća i tvornica. Samo u prva tri mjeseca prodano je 2 750 957 primjeraka Correspondenz-Karte.  Correspondenz - Karta pojavila se na svim poštama u Austrougarskoj carevini istog dana. Kako u Beču, tako i u Zagrebu, Pešti, Šibeniku, Kotoru, Brodu, Vinkovcima i drugim mjestima. To je bilo 1. listopada 1869. godine.  Stoga ovu dopisnicu možemo smatrati i prvom dopisnicom na području nekadašnje Jugoslavije. U stvari onog teritorija koji je bio u carevini. Dopisnica je žućkaste boje, tekst crno otisnut. Vrijednosna oznaka od 2 krajcara u gornjem desnom kutu je lik Franje Josipa. Dopisnica je za razliku od kasnijih izdanja blijedožuta, a vrijednosna oznaka skoro narančasta,