Talijanski doživotni senator Cossiga razotkrio je detalje akcije protiv libijskih vojnih zrakoplova
Talijanski doživotni senator Francesco Cossiga još jednom je, ovaj put izravno, govoreći autorima dokumentarnog filma, optužio Francusku da je 27. lipnja 1980. nedaleko od otoka Ustice u Tirenskom moru raketirala i srušila u smrt talijanski putnički mlažnjak DC-9 aviotvrtke Itavia, a neizravno je optužio Pariz da je naknadno pobio i svjedoke. U doba toga masovnoga terorističkog ubojstva Cossiga je bio predsjednik talijanskoga Ministarskog vijeća, a kasnije i predsjednik Republike. Cossiga, dakle, sa sebe skida odgovornost, ali potvrđuje da je proveden mračan scenarij kako nekažnjeno ubiti 81 civila, na njihov trošak, uz jatačku podršku nekoliko država, uključujući i onu kojoj su pobijeni civili.
Avioni polijeću iz Jugoslavije
Evo tog scenarija: dva libijska lovačka aviona kreću iz Jugoslavije, kao i obično, krišom preko Italije, u Libiju. Da bi dospjeli neopaženi, kriju se, kao i obično, u radarskoj sjeni nekog putničkog aviona. Trik je jednostavan: vojni avion, manji a brži i manevarski sposobniji, leti točno ispod civilnog aviona, istom brzinom, tako da radari s tla bilježe samo obris putničkog aviona. Putnički avion je DC-9 talijanske privatne tvrtke Itavije koji leti iz Bologne u Palermo, koridorom preko Firenze, Rima i Ustice. U zraku su, međutim, i neki talijanski lovci koji primjećuju libijski avion ispod talijanskoga putničkoga i signaliziraju zapovjedništvu na tlu da je na nebu uljez. Mjere, rutinski, poduzima Sjevernoatlantski pakt. Iz njegove baze Solenzare na Korzici diže se možda 8 francuskih lovačkih aviona, a istodobno se i nekoliko američkih lovačkih aviona tipa corsair A-4 diže ili iz Napulja ili, još vjerojatnije, s nosača aviona Saratoge u Napuljskom zaljevu.
Libijci se ne žele spustiti
NATO-vi avioni lete neko vrijeme uz putnički avion, pokušavajući navesti libijske pilote da se spuste. Oni neće. Netko, vjerojatno Francuzi, ispaljuje dvije rakete, ali one umjesto u libijski vojni ulaze u talijanski putnički koji se raspada u zraku. Još desetak minuta komadi tog aviona s još živim ljudima (među njima 12 djece) padaju do površine mora, gdje ih čeka smrt.
Sve to vide zrakoplovni časnici po lovačkim avionima, a sve to bilježe i radari pomoću kojih se koordiniraju akcije, u Maremmi (Poggio Ballone), kod Napulja (Licola) i na Siciliji (Mazzara del Vallo i Siracusa). Vojni vrhovi Sjevernoatlantskog pakta, Sjedinjenih Država, Francuske i Italije odlučuju: uništiti radarske zapise u Italiji, slagati da su radari bili isključeni zbog vojne vježbe, na sve udariti žig NATO-ve vojne tajne, spriječiti one koji znaju da govore. Sljedećih godina će, nakon 81 civila, u nerazjašnjenim okolnostima poginuti još 15 sudionika tog događaja, među njima i talijanski piloti Naldini i Nutarelli koji su primijetili Libijce (poginuli su na aeromitingu u Ramsteinu).
NATO se izrugivao
Lagalo se i mazalo. Tek 1986. su s dna mora izvađeni ostaci aviona i uz njih tragovi napadača (npr. spremnik jednog od američkih lovaca).
Tek 1996. je NATO - dok je glavni tajnik bio Javier Solana de Madariaga a talijanski premijer Romano Prodi - pristao skinuti obvezu vojne tajne s radarskih zapisa u svom posjedu (dotad se 16 godina NATO izrugivao suverenosti jedne svoje članice, njezinoj sudbenoj vlasti i njezinim civilnim žrtvama).
Tek 1999. je istražni sudac Rosario Priore formulirao sudbeni zahtjev (na 5468 stranica), kojim je zahtijevana odgovornost ne za vrhovne zapovjednike zračnih oružanih snaga koje su se sukobile na talijanskom nebu nego za četvoricu talijanskih generala. Oni su bili okrivljeni za veleizdaju i za atentat na ustavne organe, ali su na kraju krajeva i oni oslobođeni.
Izvor
http://www.jutarnji.hr/