Pogonski sustavPozitivna iskustva i prednosti vodomlaznim propulzorima (waterjetovima) u kombinaciji s plinskom turbinom koja je testirana na Tucamcari utjecala je da se isti pogonski sustav uporabi i na brodovima klase Sparviero. Ta se kombinacija rabila pri vožnji na hidrodinamičkim profilima, dok je za deplasmansku vožnju rabljen dizelski motor koji je pokretao brodski vijak.
Sparviero je dobio plinsku turbinu Rolls-Royce Proteus 15M/533 koja je bila baždarena na maksimalnu snagu od 3308 kW. Ostali su brodovi te klase dobili plinsku turbinu Rolls-Royce Proteus 15 M/560 snage 3170 kW. To neznatno smanjenje snage nije bitno utjecalo na maritimne odlike brodova. Naime, najveća snaga plinskih turbina na hidrokrilnim brodovima ne rabi se za postizanje najvećih brzina već joj je glavna uporaba da osigura prijelaz u glisiranje sa što većim korisnim teretom, pri nepovoljnim hidrometeororoškim uvjetima, kao i pri visokim temperaturama zraka koja otežavaju rad plinskih turbina i smanjuju njihovu snagu.
Turbinu su izravno spojili na centrifugalnu sisaljku Byron Jackson kapaciteta oko 105 000 litara u minuti pri 1560 okretaja u minuti. Voda se usisavala korz dva otovra na krmenim nosačima (u visini krilaca) i kroz šuplje nosače stizala do sisaljke. Na kraju se izbacivala kroz dva otvora na donjem dijelu trupa.
Za deplasmansku vožnju predviđen je dizelski motor Isotta Fraschini ID 38 N 6V snage 213 kW (Sparviero je dobio motor snage 118 kW koji se pokazao preslabim). Motor su elektromagnetskom kopčom spojili na brodski vijak koji se mogao okretati za 360 stupnjeva i uvlačiti. Tako je otklonjena potreba ugradnje kormila. S dizelskim motorom postizala se maksimalna brzina od osam čvorova ali i doplov od čak 1200 nautičkih milja.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Prema ovim podacima je jasno da su hidrokrilne raketne topovnjače projektirane isključivo za vožnju na hidrodinamičkim profilima dok se je dizelski motor rabio samo za uplovljenje i isplovljenje iz luke. Posebna odlika brodova klase Sparviero bila je sposobnost postizanja vršne brzine od 48 čvorova, ali i sposobnost da održi visoke brzine krstarenja i pri nepovoljnim uvjetima mora. Uz to te su raketne topovnjače imale i dobra manevarska svojstva koja su im trebala pomoći da izbjegnu neprijateljske protubrodske vođene projektile. I ako su ih koncipirali za optimalnu uporabu do stanja mora 4 praksa je pokazala da su mogle učinkovito djelovati i u mnogo težim uvjetima uz smanjenje brzine. Na nekim je ispitivanjima Sparviero uspijevao dostići vršne brzine od čak 50 čvorova iako se kao službeni podatak navodi najveća moguća brzina od 48 čvorova. Važno je napomenuti da je vršna brzina jako ovisila o vanjskoj temeperaturi. Tako je pri temperaturama zraka nižim od 22 stupanja Celzija najviša brzina krstarenja bila 45 čvorova. S povećanjem temperature iznad 22 stupnja brzina krstarenja se smanjivala na 43 čvora.
Pri stanju mora 4 (mogućnost plovidbe bez praćenja profila valova) trajna brzina krstarenja bila im je 41 čvor (39 čvorova pri temperaturi višoj od 22 stupnja). Posebno važna činjenica bila je da su hidrokrilne raketne topovnjače klase Sparviero "poletale" (podizanje na krila) pri brzinama od oko 20 čvorova, ovisno o istisnini. Minimalna brzina glisiranja bila je oko 30 čvorova. Za sigurnu plovidbu i manevriranje topovnjače su morale ploviti brzinama između 30 i 35 čvorova.
Plinska turbina i dizelski motor rabili su isto gorivo - NATO/76, što je bitno olakšavalo logističku opskrbu. U tri tanka moglo se smjestiti 9,4 tone (11 000 litara) goriva. Pri vanjskim temperaturama višim od 22 stupnja količina goriva se morala smanjiti na 8,9 tona kako bi se smanjila istisnina te kompenziralo gubitak snage plinske turbine. Maksimalna autonomnost pri glisiranju iznosila je 400 nautičkih milja (300 nautičkih milja pri sa smanjenom količinom goriva). Kad se rabio samo dizelski motor topovnjače klase Sparviero mogle su preploviti čak 1050 nautičkih milja (920 nautičkih milja sa smanjenom količinom goriva). S obzirom na to da je vršna brzina s dizelskim motorom bila samo osam čvorova to bi značilo da bi im za 1050 nautičkih milja trebalo čak 131,25 sati. Zbog toga je ova mogućnost u stvari bila tek teoretska i neuporabljiva u praksi.
Kad brod plovi na hidrodinamičkim profilima brzinom višom od 35 čvorova morate imati jako dobar kontrolni sustav za održavanje stabiliteta plovidbe. U tu je svrhu na raketne topovnjače klase Sparviero ugrađen sustav s dva zrakoplovna žiroskopa, tri akcelerometra i dva osjetljiva ultrazvučna elementa za mjerenje visine trupa u odnosu na površinu mora. Zadaća dva žiroskopa, koje su postavili u kontrolnu kabinu na sredini broda, izračunavali su pokrete trupa pri posrtanju i ljuljanju, dok su tri akcelorometra mjerila pomicanja po okomici. Svi podaci koje su registrirali osjetljivi ultrazvučni elementi prenosili su se u računala koji je upravljao pokretima kontrolnih površina na krilima i pomoću njih održavao stabilitet broda i previđenu visinu "leta".
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Raketne topovnjače klase Sparviero imale su i poseban kormilarski sustav. Brodom se upravljalo pomoću kormila koji je više nalikovao avionskom nego brodskom. Pri glisiranju zapovijedi su se prenosile na pramčani nosač koji je bio orijentabilan te na automatski kormilarski stroj koji je svoje pokrete prenosio na pokretna krilca na krmi. Na taj su način topovnjače vršile okretanje kao avion naginjući se na unutarnju stranu što im je davalo izvrsne manevarske odlike. Tako su pri brzini od 40 čvorova imale polumjer okretanja od samo 125 metara.
NaoružanjeOsnovno naoružanje raketnih topovnjača klase Sparviero bile su dva protubrodska vođena projektila Otomat/Teseo. Taj su projektil zajedno razvili Italija (tvrtka Alenia Marconi Systems) i Francuska (tvrtka Matra BAE Dynamics). Sparviero je dobio vođene projektile Otomat/Teseo Mk 1 dometa 60 kilometara. Svi ostali brodovi ove klase dobili su protubrodske vođene projektile Otomat Teseo Mk 2. Ti projektili imaju radarski sustav za samonavođenje na ciljeve. Vanjske mjere i mase su im identične. Dužina im je 4,46 metara, a promjer tijela 46 centimetra. Masa pri lansiranju im je 770 kilograma. Masa bojne glave im je 210 kilograma.
Otomat/TeseoNajveća razlika između projektila Teseo Mk 1 i Teseo Mk 2 je u njihovom maksimalnom dometu. Tako Teseo Mk 1 ima domet od 60 kilometara a Teseo Mk 2 od čak 180 km. Svaki pojedinačni lanser s projektilom imao je masu od 1610 kilograma. Lansere su postavili pod kutom od 15 stupnjeva u odnosu na uzdužnicu broda. Projektili su se mogli lansirati samo kad su hidrodinamički profili bili spušteni u vodu.
Kao pomoćno naoružanje rabljen je automatski top OTO Melara Compatto kalibra 76/62 mm. Maksimalna brzina paljbe topa bila je 85 granata u minuti. Na raketnim topovnjačama klase Sparviero osnovna mu je namjena bila protuzračna obrana. U toj ulozi maksimalni mu je domet bio 12 kilometara. Zahvaljujući kalibru od 76 mm Compatto je imao veliki učinak i protiv brodova, ali i ciljeva na zemlji. U tom slučaju maksimalni mu je domet bio 16 kilometara.
OTO Melara 76 mmRadarski sustaviOsnovni radarski sustav raketne topovnjače Sparviero bio je motrilački radar 3 RM 7-250B koji je istodobno rabljen i za otkrivanje ciljeva u zraku i na moru. Maksimalni domet motrenja bio mu je 40 nautičkih milja (73 kilometra). Antenu ovog radara smjestili su na vrh rešetkastog jarbola.
Kod ostalih brodova klase Sparviero rabljen je motrilački radar SMA SPQ 701 dometa motrenja 40 nautičkih milja. Kako je antena ovog radara bila znatno veća nego antena radara 3 RM 7-250B morali su je smjestiti na sredini rešetkastog jarbola.
Za upravljanje topničkom paljbom Sparviero je dobio sustav NA 10 mod 3 čiji je glavni dio bio ciljnički radar Selenio Orion 10X. Uz radar ugrađena je i televizijska kamera namijenjena identifikaciji ciljeva i gađanju ciljeva s vrlo malim radarskim odrazom. Taj je sustav omogućavao gađanje ciljeva u zraku i na vodi (kopnu).
Ostali su brodovi klase Sparviero dobili radare Selenia SPG 70 dometa 22 nautičke milje. Njihove su antene smjestili na krov zapovjednog mosta kako bi se njihovo polje motrenja poklapalo s poljem djelovanja topa smještenog na pramcu.
ZaključakIako su u operativnu uporabu ušle s velikim očekivanjima sedam hidrokrilnih raketnih topovnjača klase Sparviero nisu dugo ostale u operativnoj uporabi. Još znakovitije je da talijanska ratna mornarica, nakon njihovog izlaska iz operativne uporabe, uopće nije ni razmišljala da ih zamijeni sličnim brodovima. Iako se o brodovima klase Sparviero u pravilu govori kao o vrlo moćnim raketnim topovnjačama očito je da su imale i znatne nedostatke o kojima se baš i ne govori. Tako bi bilo zanimljivo vidjeti podatke koliko su često morali na remont te koliko su često imali kvarove sustava upravljanja na hidrodinamičkim profilima. Uz to imale su plotun od samo dva protubrodska vođena projektila.
Potkraj osamdesetih Japan je kupio licencu za gradnju šest brodova klase Sparviero, ali je do 1995. izgradio samo tri. Osim što su japanski brodovi još uvijek u operativnoj uporabi imaju i bitno drugačije naoružanje - četiri protubrodska vođena projektila Mitsubishi SSM-1B dometa 150 km i jedan top Sea Vulcan kalibra 20 mm.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Hrvatski vojnik-internet izdanje