Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
Offline
Posts: 69 456
|
|
« on: September 17, 2009, 07:39:12 am » |
|
Let iz prašnjavog hangara
14.09.2009 Kada je ugledao neobičnu malu letilicu sa četiri krila, Skot Morgan, glavni inženjer „Lokhid Martina“, najvećeg svetskog proizvođača vojnih aviona, bio je zabezeknut.
- Hoćete da mi kažete da ovo stvarno može da leti? - nepoverljivo je upitao petoricu momaka okupljenih oko svog crno-žutog izuma. Vrteo je glavom, tražio detalje, nacrte, objašnjenja. - To je potpuno fantastično.
Ovaj događaj sa Međunarodnog takmičenja studenata vazduhoplovstva „Er kargo čelindž“, koji se početkom meseca održao u portugalskom gradu Kovilju, petorica momaka sa beogradskog Mašinskog fakulteta verovatno nikada neće zaboraviti. Tim pre što je njihov avion koštao jedva 3.000 evra, a za protivnike je imao „aždaje“ u koje je uloženo i više od 150.000 evra!
Miloš Drašković i Bojan Reljić sastavljaju svoju letilicu [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Bojan Reljić, Miloš Drašković, Bojan Šekutkovski, Dejan Vidić i Predrag Dević konstruisali su bespilotnu letilicu za samo dva meseca, u prašnjavom, zapuštenom hangaru Mašinskog fakulteta. Za razliku od modelara, koji sklapaju već gotove delove oni su morali da krenu - od nule.
- Ceo posao je, u stvari, trajao skoro godinu dana. Samoj konstrukciji prethodili su meseci u kojima smo pravili proračune i kompjuterske modele - priča Bojan Reljić dok sklapa avion, koji, iako težak samo tri kilograma, može da ponese duplo više. - Snalazili smo se kako smo znali, plaćali ogromne carine na materijal koji stiže iz inostranstva, alat donosili od kuće... Ni stubnu bušilicu nismo imali, a kamoli priliku i uslove da testiramo avion onako kako su to svi drugi radili.
Da nije bilo uprave Mašinskog fakulteta, koja je mladim stručnjacima obezbedila hangar i platila participaciju, kao i Grada Beograda, koji je obezbedio 70 odsto novca, sve bi bilo uzalud.
A opet - reklo bi se, baš u srpskom maniru - „snalaženje“ i trka sa štopericom su upalili. Umesto da naprave „klasičnu“ letilicu, pomalo sanjarski su se odlučili za dizajn koji ne liči ni na šta viđeno.
- Nismo pobedili, ali smo napravili nešto sa potpuno novom vizijom - dodaje Miloš Drašković. - Ljudi su gledali avion pobednika, ekipe fakulteta iz Štutgarta, najviše deset sekundi, a onda dolazili da se dive našem i da se slikaju sa njim. Čovek koji za američku vojsku proizvodi bespilotne letilice bio je toliko oduševljen da nas je, na kraju, vozio na aerodrom. A mi se nadamo da će našim stopama krenuti još neki mladi ljudi, jer je sledeće takmičenje već za dve godine, u Nemačkoj. Važno je da smo nešto pokrenuli.
Putovanje
Zbog ograničenog budžeta, od Beograda do Kovilja naši studenti su putovali skoro tri dana. - Išli smo vozom od Beograda do Budimpešte, pa odatle avionom do Brisela. Na aerodromu u Briselu smo prespavali, i ujutru uhvatili let do Lisabona. Iz glavnog grada Portugalije sledilo nam je još šest sati putovanja vozom. A sve vreme smo morali da teglimo sanduk težak 40 kilograma! - priča Miloš.
Tradicija
U Portugaliji su ih dočekali onim „a, vi ste iz Sibira“, a ispratili puni poštovanja. - Važno je što smo i na ovaj način proneli ime naše zemlje u svetu - kaže Bojan. - Jer, vazduhoplovstvo nije samo novac, nego i tradicija. A naša vojska je uvek imala dobre avione.
Izvor: Večernje Novosti
|