Vir:"Jutarnji list" Zagreb
http://www.jutarnji.hr/13.12.2015.
PRAVA ISTINA O INTERVENCIJI U SIRIJI Putin želi zauzeti Mediteran kako bi mogao zavladati Sueskim kanalom
Autor: Jan Ivanjek
Prekrojavanje Sirije vjerojatno će završiti opstankom sadašnje vlasti u dijelu zemlje, nastankom kurdske države te islamističkom anarhijom u onome što ostane
Rat u Siriji bukti već blizu pet godina, a u proteklih nekoliko mjeseci sve se više pretvara u posredni sukob između interesa Zapada i Rusije, nakon što su ruske zračno-svemirske snage započele vlastitu intervenciju u toj zemlji prije nešto više od dva mjeseca, kako bi pomogle sirijskoj vladi i njezinim oružanim snagama. Rusko zrakoplovstvo od tada borbeno djeluje protiv terorističke tzv. Islamske države i drugih pobunjeničkih skupina. Te skupine, prvenstveno brojne frakcije objedinjene u Sirijsku slobodnu vojsku, podupiru SAD i Zapad uz objašnjenje da je riječ o umjerenoj oporbi.
Precrtavanje granicaProfesorica Jelena Jurišić s Hrvatskih studija, naša vodeća stručnjakinja za Rusiju, objasnila je za Jutarnji službeni cilj ruske intervencije: neutralizirati najmanje 5000 islamista koji su u Siriju došli iz Rusije i srednje Azije. Time bi se spriječio njihov povratak u Rusiju i njezine saveznice te spriječio pripadajući terorizam i radikalizacija lokalnog muslimanskog stanovništva.
No zabrinjavajuću viziju Sirije koju ima Slobodna sirijska vojska, upozorava Jurišić, jasno su izrekli predstavnici te skupine na posljednjem krugu pregovora u Beču: oni kao “umjerena oporba”, koja ima punu potporu Zapada, ne žele ni sekularnu niti demokratsku Siriju, što neodoljivo podsjeća na Islamsku državu.
Jasno je da Rusija ima i dugoročne strateške interese u Siriji. Ona tu zemlju prvenstveno želi sačuvati kao svog saveznika, a Putin se već izjasnio da nije presudno hoće li predsjednik al-Assad ostati na vlasti. Zanimljivo je kako je i sam al-Assad izjavio kako će odstupiti ako je to cijena mira, no to je ostalo bez odjeka na Zapadu, iako je upravo njegovo svrgavanje formalni razlog za podršku pobunjenicima.
U svakom slučaju izgledno je precrtavanja granica u regiji, koje su stvorene prije 99 godina ugovorom Sykes-Picot između Velike Britanije i Francuske, a ni tada lokalno stanovništvo nitko nije ništa pitao. Premda će rat u Siriji trajati još godinama, moguća su dva ishoda.
Najvjerojatniji scenarij je da Rusija ostvari svoje strateške interese te sačuva dio Sirije, bilo pod al-Assadom ili pod nekim drugim predsjednikom. Tada će Sirija biti podijeljena na tri dijela. Izgledno je da će sirijska vlada zadržati kontrolu nad područjima koje i sada kontrolira, a u dogledno vrijeme može se očekivati i vraćanje kontrole nad dijelovima zemlje koji su trenutačno u rukama islamista. Teško je prognozirati koliko će teritorija u konačnici biti vraćeno pod kontrolu vlade, ali zasigurno će to biti najveći grad Alep. Također se može očekivati i potpuno ovladavanje Homsom i njegovom okolicom, što je u proteklim danima dijelom i postignuto, a osigurana je i ključna autocesta Homs - Palmira. Vjerojatno će i Palmira biti oslobođena od Islamske države. Ostatak zemlje, mnoga sela i manji gradovi te neki od izvora nafte i plina ostat će u rukama islamista. Tu se može očekivati posvemašnji kaos poput onoga koji vlada Libijom, gdje se razne grupe više ili manje radikalnih islamista bore za vlastite interes i dominaciju.
Kosovo na Levantu?Kao posljedica sukoba neminovno je stvaranje i države Kurda, koja de facto već postoji u sjeverozapadnom dijelu Sirije. Oni pružaju snažan otpor Islamskoj državi te je teško zamisliti scenarij da se pristanu vratiti pod tuđu vlast. Hoće li kurdska država biti međunarodno priznata veći je problem, jer će se tome Turska oštro protiviti te bi situacija mogla biti vrlo slična pitanju Kosova.
Treba upozoriti da će kao posljedica poraza brojni islamisti, bilo iz redova Islamske države ili pobunjenika, pokušati pobjeći iz Sirije te se u znatno većem broju infiltrirati među migrante koji putuju u Europu, što će otežati ionako zabrinjavajuću sigurnosnu situaciju. Druga, mnogo manje izgledna opcija je potpuni poraz sirijske države. Tada bi Rusija bila izbačena iz Sirije, što bi bio veliki strateški uspjeh SAD-a kao vodećeg sponzora tzv. umjerene oporbe. Cjelokupna Sirija, s iznimkom kurdskih područja koja bi se i u ovom slučaju odvojila, tada bi zapala u posvemašnji kaos i opći rat bezbrojnih frakcija i skupina kakav bjesni u Libiji, financiran prodajom nafte i plina.
Rusi su zasad uspješnijiNo, ova je opcija malo vjerojatna jer se ruska intervencija pokazala daleko uspješnijom od zapadne, a sirijska vojska napreduje na većini fronta te je uspješno pokrenula četiri velike ofenzive: sjeverozapadnu, alepsku, latakijsku i kuweiresku. Za to je ključno rusko zrakoplovstvo, koje sa 33 borbena aviona u Siriji održava operativni tempo od prosječno 40-50 borbenih letova dnevno. U alepskoj ofenzivi već je razbijen obruč oko zrakoplovne baze Kuweires koja je u okruženju islamista bila dvije godine, a sirijske snage sada napreduju prema autocesti M5 koja je ključna za pobunjeničke snage u Alepu te je sada pitanje vremena kada će ova kritična autocesta doći pod kontrolu vojske.
S druge pak strane, zapadna koalicija u više od godinu i 3 mjeseca borbe protiv Islamske države nije postigla gotovo ništa. Unatoč više stotina borbenih zrakoplova, većinom američkih, koji deklarativno sudjeluju u borbenim djelovanjima, zapadna koalicija prosječno obavlja samo desetak borbenih letova dnevno. Od početka zapadne intervencije Islamska država se čak nastavila proširivati u Siriji, a njezini izvori nafte nisu dirani. To se promijenilo nakon masakra u Parizu, koji su prije mjesec dana počinili islamisti, nakon čega je Rusija udarila po izvorima nafte i konvojima cisterni kojima se teroristička nafta prevozi u Tursku, deklarativno članicu zapadne koalicije. Samo nekoliko dana kasnije, turski lovac F-16C oborio je ruski taktički bombarder Su-24M2, što je praktično prekinulo odnose između dvije zemlje.
Dio ruskog uspjeha leži u činjenici da Rusija ne mora kalkulirati koji su među različitim stupnjevima islamizma dovoljno “umjereni” za suradnju, nego se prema većini pobunjenika odnosi jednako: OFAB-250 i KAB-500S bombama. Sama Sirija za Rusiju je ključna zbog pristupa Sredozemlju.
Sustav je brzo došaoMornarička baza u Tartusu, službeno 720. materijalno-tehnička točka potpore, jedina je ruska baza na Sredozemnome moru. Iako je riječ o manjoj instalaciji koja nije sposobna prihvatiti velike ratne brodove poput nuklearnih raketnih krstarica klase Kirov ili nosač aviona Kuznjecov, ključna je za sposobnost ruske Crnomorske flote da djeluje u Sredozemlju. Bez nje, a u slučaju turskog zatvaranja Bosporskog tjesnaca, ruski brodovi bili bi potpuno odsječeni od bilo kakve podrške, što je potez Turske koji ne može biti isključen.
No od velike je važnosti i nova zrakoplovna baza Hemejmin kraj Latakije, koja dijeli aerodrom s međunarodnom zračnom lukom Basil Al-Assad. Rusija je ovu zrakoplovnu bazu značajno proširila i modernizirala kako bi mogla prihvatiti ruske avione. Infrastrukturni razvoj, koji uključuje i proširenje kapaciteta za skladištenje goriva te povećanje stajanke kako bi baza mogla prihvatiti više aviona, sugerira da će Rusija zadržati bazu u Latakiji i nakon završetka sukoba.
Za obranu baze i kontrolu neba nakon obaranja svog bombardera Rusija je rasporedila svoj najnapredniji protuzrakoplovni obrambeni sustav velikog dometa S-400 Triumf (SA-21 Growler) u Hemejmin. Da je u Latakiji sada operativan S-400 nedvosmisleno potvrđuju fotografije radara za upravljanje vatrom 92N6E Grave Stone, koji je ključni dio sustava S-400. Ipak, rekordno kratko vrijeme raspoređivanja raketnog sustava sugerira da je barem jedan njegov dio već bio na zemlji u Latakiji, o čemu smo već pisali kada je ruska intervencija započela.
Ravnoteža moćiBaza Hemejmin ključna je zbog zrakoplovne podrške u pomorskim operacijama. Naime, ruski avioni će iz Latakije moći dosegnuti dobar dio istočnog Sredozemlja. Strateška ravnoteža moći posebno bi se okrenula u korist Rusije ako u Latakiju budu raspoređeni mornarički bombarderi Tu-22M3, NATO oznake Backfire.
Ti nadzvučni bombarderi raketonosci namijenjeni su prije svega za pomorski udar. Razvijeni su u Sovjetskom Savezu specifično sa zadaćom da u masovnom napadu, koristeći hipersonične protubrodske projektile Kh-15, napadnu i ubiju američke borbene skupine nosača aviona. Kada bi Tu-22M bili izmješteni u Latakiju, njihov borbeni dolet od oko 2500 kilometara u kombinaciji s krstarećim projektilima velikog dometa omogućio bi Rusiji da dosegne gotovo svaki kutak Sredozemlja.
No, iz Latakije bi Rusija imala mogućnost da silom zatvori Sueski kanal, kroz koji prolazi značajna količina robe i nafte za Europu i Ameriku. U slučaju eskalacije napetosti između Zapada i Rusije rusko zrakoplovstvo već bi samim izmještanjem bombardera nadohvat Sueskog kanal poslalo snažno upozorenje, a u slučaju izbijanja sukoba moglo bi raketnim udarima s Tu-22M uništiti brodove u kanalu, kojih dnevno ima i 70, te dva mosta preko njega, što bi Suez blokiralo na dulje vrijeme.
Zaključno, prekrojavanje Sirije vjerojatno će završiti s opstankom sadašnje vlasti u dijelu zemlje, nastankom kurdske države te islamističkom anarhijom u onome što ostane, dok će od međunarodnih sudionika Rusija izaći kao dobitnik. Njezin utjecaj na Bliskom istoku bit će povećan, kao i njezina sposobnost da vojno djeluje u Sredozemlju, dok će Zapad morati odlučiti do kada će biti spreman podupirati takozvanu umjerenu oporbu.
