Tragajući za podatcima o laseru našao sam na podatke o meteosenzoru koji se pravi u Srbiji. U institutu za fiziku
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
I to na ovome linku koji sam dao u prethodnom tekstu. Tu piše sljedeće:
RAZVOJ I PRIMENE: METEOSENZOR
Posle niza pokušaja, na Institutu za fiziku razvijeni su napredni meteosenzori, koji su mogli da mere brzinu i pravac vetra. Oni su funkcionisali po sistemu termopara. Uređaj se sastojao od dve horizontalne cevice između kojih je bio grejač, tako da se pri strujanju vazduha hladila samo jedna, što je na njoj menjalo električni otpor. Jaična električne struje se zbog toga mogla preračunati u brzinu vetra. Ovakav senzor je na obe horizontalne ose merio pravac i brzinu vetra u opsegu do 40 m/s. Koristio se, između ostalog, na meteorološkim stubovima. Jedan takav postavljen je na Institutu u Vinči i dobio je atest Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Termopar je spoj dva metala koji proizvode napon u zavisnosti od razlike u temperaturi. Termoparovi se rasprostranjeno koriste kao temperaturni senzori za merenje i kontrolu.
Negdje 1988 ili 1989 ekipa iz ovog Instituta je otišla u Švajcarsku u firmu u kojoj se pravio meteosenzor, predstavljajući se kao radnici firme u kojoj sam ja radio, zbog nekih problema koji su se javljali u eksploataciji. Međutim, pravi razlog je bio da se vidi tehnologija proizvodnje termopara. Radilo se o nanošenju sloja platine na grafit, a koji su u Institutu godinama pokušavali da naprave, ali bezuspješno. I po sistemu "pametnom je dovoljno reći samo jednom, a budali je džaba govoriti", momci (bila je, mislim, i jedna gospođa) su vidjeli tehnologiju i nakon nekog vremena napravljen je domaći meteosenzor. Originalni meteosenzor se mogao rastaviti i vidjeti šta je unutra. To se lako moglo kopirati, ali senzor nije.
Ja sam svojevremeno na jedan malo čudan način,
, dobio originalne šeme meteosenzora. Već sam naveo negdje na Palubi da je 1987, 1988 (oko tih godina) došlo do masovnog otkazivanja meteosenzora na drugoj i trećoj seriji tenkova. Oko 200 komada. I pošto sam bio poznat u firmi kao "referent za nejasna pitanja" (uvijek su mi davali zadatke nejasnog objašnjanja i mogućih rezultata) dobio sam zadatak da nađem uzroke otkazivanja meteosenzora. I nakon neka tri četiri mjeseca napišem izvještaj na nekih 200 stranica o meteosenzoru.
Razlog otkaza je bilo jedno od najglupljih rješenja na tenku. Nosač meteosenzora. VTI ko VTI. Konstruišu dio nečega, a ne sagledavaju kako će se to odraziti na ostali dio tenka. Kao što je naveo S.Palestinac za onaj sanduk za motalicu na kupoli tenka za Kuvajt. Mislim da su svi majstori motoraši u Kuvajtu svakodnevno spominjali oca i majku onoga ko je smislio taj idiotluk.
Tako je za smeštaj motalice napravljen sanduk pozadi kupole pored sanduka opvt. Inače konstruktor ovog dela je bio malo drčan nije vodio računa o prostoru tako da sanduk smeta prilikom otvaranja poklopca iznad motora.
Međutim, popravka velikog broja neispravnih meteosenzora bi bio jako skup posao, te smo optužili proizvođača meteosenzora za kvar, te ih je on i popravio. Zbog toga su ovi i išli u Švajcarsku. I tako vidjeli tehnologiju.
Na ovoj gornjoj slici ovaj donji aluminijumski dio je samo nosač za ovo fotografisanje. Ovaj crni dio od aloksiranog aluminijuma je kućište u koje se smješta elektronika od šest malih okruglih štampanih ploča. Gornji dio, kavez, u smeđe sivoj boji je napravljen od neviđeno čvrstog čelika.
Dakle, imao sam šeme meteosenzora, a imao sam i nekoliko rashodovanih meteosenzora. Kad tenk u vožnji zakači neku granu ili nešto slično, to nismo mogli dati pod reklamaciju, nego sam mjenjao takve meteosenzore, nove sam stavljao na tenk, a stari su ostajali kod mene. I taj jedan pokvaren sam prepravljao za test uređaj ispitivanja tačnosti preračunavanja meteo uslova i za ispitivanje kablaže tenka od meteosenzora do računara. Zbog ove imbecilsko idiotske konstrukcije nosača meteosenzora na stotine tenkova je, a i sada je, oštećena kablaža od meteosenzora do panela komandira. Dakle, nije samo otkazivanje MS zbog nasilne promjene pritiska vazduha u tobolcu MS kod uvlačenja, nije samo pucanje sajle za uvlačenje, nego je i oštećenje kablaže. Dosta MS je otkazalo zbog punjenja vodom tobolca MS i nemogućnosti izlaska vode iz njega. Zbog tog oštećenja kablaže ulazila je voda u kabal do panela komandira i nakon godinu dvije to je dovodilo do otkazivanja MS, panela i još puno toga. Napajanje MS ide sa akumulatora tenka. Jedini osigurač između je na lijevoj tabli sa osiguračima. Tako da otkaz MS može da onesposobi čitav tenk. Kasnije, kad sam bio u prilici bušio sam panel komandira zajedno sa nosačem panela, u sklopu, da bi voda koja uđe kroz ovaj kabal, u panel izašla iz panela komandira. Kabal 7-SUV ima jedan kraj kabla van kupole (na MS), a drugi unutar kupole, te je kroz taj kabal ulazila voda u panel komandira gdje je spojen drugi kraj kabla.
I da se vratim nazad. Od tog jednog neispravnog MS sam napravio taj alat. Izmjenio sam šemu MS, te dodao malo elektronike na MS koja mi na displeju računara daje podatke o ispravnosti preračunavanja podataka od MS i instalacije, te uređaja od MS do računara.
Međutim, kad sam htio da izbušim ovaj kavez na glavi MS dogodilo se nešto čudno. Ni jedna bušilica ili glodalica u firmi nije mogla da izbuši ovaj kavez. A bilo ih je dosta. I na kraju sam rupe na ovom kavezu morao bušiti na erozimatu. Ne znam od čega je napravljen, ali je nešto žestoko.
Pucanje sajle MS je bio klasični problem MS. Čak je na sajtu Vojske Srbije bio tenk sa puknutom sajlom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Na nekoliko tenkova u VS vidi se da nedostaje MS.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U hrvatskoj vojsci su bili malo pametniji, pa su to promijenili. Vidi se drugačiji nosač MS. Problem je što VTI nikada nije priznao ni jednu svoju grešku, pa sada u VS imaju stotine njihovih nepriznanih grešaka. A HV baš briga za greške VTI-ja. Promijenili su ono što ne valja.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
MS je okrugao. Postoji sistem orjentacije MS na tenku. Lako se mogu otpustiti šelne za držanje i zaokrenuti MS. Ako bi se zaokrenuo za 180 stepeni vjetar sa lijeva bi mjerio kao vjetar sa desna i naopačke. I kod malog vjetra to je garantovan promašaj. To sam često nalazio po kasarnama. Popravljali majstori. Znalo se desiti da to vojska malo otpusti da očisti. Rekao im komandir da to malo uglancaju. Još veća je glupost kad na tenk iz prve serije stave MS iz kasnijih serija. Garantovana greška kod gađanja. Na svu sreću se MS iz prve serije mehanički ne može staviti na tenkove kasnijih serija.
Eto. To je malo o MS. Za one kojima treba više neka potraže moj Izvještaj o korištenju MS, o kojem sam već pisao. Dostavljen je u VTI pokojnom Stevanu Pevcu. A pošto od prijatelja
dobivam izvještaje da se ovi moji tekstovi čitaju na raznim mjestima u Vojsci Srbije, da im malo olakšam traženje.
Da se vratim na početak teksta.
Počeo sam od Instituta za fiziku. Na njihovom pregledu rada, to je ovaj link koji sam postavio u prethodnom postu, piše na 73-oj stranici:
RAZVOJ I PRIMENE: LASERSKI DALJINOMER
Jedan od proizvoda koji su razvijeni na Institutu za fiziku, a koji je postao izuzetno poznat, jeste i laserski daljinomer. Kao i drugi optikči uređaji koji su ovde konstruisani, daljinomer je nastao zahvaljujući saradnji sa preduzećem za optiku „Zrak“ iz Sarajeva. Laserski daljinomer je uređaj koji koristi laserski snop da izmeri rastojanje. Osnovna ideja je da se pošalje laserski impuls ka prepreci, pa da se sačeka dok se signal ne vrati. Merenjem faznih pomaka u modulaciji snopa može se izračunati koliki put je signal prešao. Zbog širenja snopa preciznost uređaja nije velika na rastojanjima većim od jednog kilometra, ali je dovoljna za većinu primena.
Ovaj uređaj u Institutu nije razvijen u suradnji sa preduzećem Zrak Sarajevo, nego zahvaljujući radnicima preduzeća Zrak Sarajevo koji su po početku rata u BiH prešli u Institut.
Pozdrav
Vlado
